UNAČKO GLUVO PROČULO SE DO RUSIJE I AMERIKE

Moravac, užičko, Žikino kolo… igra se to u stotinama KUD-ova! Ali, zapadno od Banjaluke, duboko u Krajini, samo se u jednom mjestu tradicionalno srpsko kolo vije već skoro 100 godina. Amatersko kulturno-umjetničko društvo “Mira Lukač” preživjelo je i ratove i progone i do danas sačuvalo biser svog kraja – unačko gluvo kolo. Lijepo je u oronulom povratničkom gradiću od jedva 4.000 stanovnika na jednom mjestu vidjeti sotitnu razigranih dječaka, djevojčica, mladića i cura, a bogami i stasite veterane, koji pamte dobra stara vremena, kad su drvarski folkloraši donosili nagrade iz dalekih zemalja.

Stara garda, uprkos svemu, vjeruje u bolju budućnost. Dok ima naroda, biće, kažu i pjesme i igre, piše Srpskainfo.

Jest da ih satra besparica, da čuvaju i krpe nošnje iz prošlog vijeka, da je umjetnički rukovodilac već decenijama nezaposlen čovjek, a predsjednik društva radnik na pilani… Ali, nema te nevolje sa kojom se kršni Krajišnici nisu izborili. Pa neće ni ova muka trajati dovijeka! – Ne damo se mi! Imamo 20 koreografija igara iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nema dešavanja u Glamoču, Grahovu, Kninu, Udbini, ceijeloj Krajini i Dalmaciji, na kojoj nismo zaigrali i zapjevali – kaže Ljubiša Ljubo Mijadžević.

Dobro, nekad su igrali na svim meridijanima, od Rusije i Ukrajine do SAD, ali biće toga opet, vjeruje Ljubo.

Ljubo je, zvanično, umjetnički rukovodilac, a nezvanično legenda i duša AKUD “Mira Lukač”. Studirao je, nekad davno, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, bio je odličan student, dogurao takoreći do kraja, dva mu istipa ostala i – nikad nije diplomirao. Reklo bi se, sticaj životnih okolnosti. Prvo je rano počeo raditi, putovati i zarađivati novac, pa rat, izbjeglištvo… – Otišao sam prije nekoliko godina na Akademiju da vidim mogu li to riješiti, kad ono – izbrisali me iz arhive. Kažu, Ljubo, čovječe, nije te bilo 30 godina, mi mislili da nećeš ni doći – priča Ljubiša. Ali, bez obzira na to što nema “papir”, Ljubo je vrhunski muzički znalac. Jedan je od najboljih harmonikaša stare garde u BiH. I svira još 12 instrumenata. I koreograf je. I učitelj pjevanja. I zna tačno kad je u Drvar stigao prvi instrument, lička tamburica sa tri žice, i kad je u gradu osnovan tamburaški, a kad duvački orkestar, i kad je u Drvaru pjevao Zdravko Čolić, a kad “Indeksi” i VIS “Jutro”, koji će kasnije postati megapoplarni bend “Bijelo Dugme”…

Zna Ljubiša i kako je nastalo čuveno unačko gluvo kolo, što se igra bez muzike, a ritam mu daju stasiti momci i djevojke, udarajući nogama o tlo i zvecakjući đerdanima.

– Bilo je to još u tursko doba. Turci nikad u Drvaru nisu imali džamiju, ali su činili mnoge zulume, sve su prilike da su koristili i pravo prve bračne noći. Pjesmu i svirku su zabranili, a ni narod nije htio da privlači pažnju zulumćara, pa su smislili gluvo kolo – priča Ljubo. Ko još u Drvaru ne zna ono čuveno: “Ajmo zaigrat’, ajmo de!” Drvarsko kulturno umjetničko društvo osnovano je 1924. i decenijama ga je vodio Italijan Boris Grejpi, koji je u Drvar došao iz Tisna u Dalmaciji i ovdje dočekao penziju. Izvor: Blic.rs / Piše: Milkica Milojević / Foto: AKUD "Mira Lukač"