SOFKA NIKOLIĆ U BEOGRADU LUMOPVALA, U BIJELJINI TUGOVALA (VIDEO)

Prije 100 godina je u Mostaru pjevala „na uvce“ Aleksi Šantiću njegovu „Eminu“. Prije 90 godina je bila kraljica Skadarlije i prva žena u Evropi koja je osvojila „zlatnu potkovicu“ za 100.000 prodatih gramofonskih ploča. Prije 40 godina je sahranjena u Bijeljini, gradu u kojem nikad nije zapjevala. Njeno ime je Sofka Nikolić. Njena blistava karijera, tokom koje je harala pozornicama od Berlina i Pariza do Njujurka, potrajala je svega petanesak godina. Nakon smrti kćerke decenijama je živjela u Bijeljini, usamljena, u siromaštvu i neprebolnoj tuzi.

Bijeljinci nisu zaboravili staru damu.

Na slavnu, neponovljivu, izuzetnu Sofku, danas u Bijeljini podsjeća jedan mural i nekoliko ploča: posmrtna ploča na gradskom groblju u Pučilama, plava ploča sa imenom ulice koja je po njoj nazvana i pet gramofoskih ploča iz tridesetih godina prošlog vijeka, pohranjenih u Muzeju Semberije. Kada je i kako kraljica Skadarlije i zvijezda evropske estrade između dva svjetska rata postala građanka Bijeljine? Neki su njenu biografiju opisivali riječima „od vašarskog blata, do holivudskog sjaja“. A moglo bi se dodati i „od sjaja evropskih pozornica do tuge u semberskom sokaku.“ – Mnogo je toga i danas u biografiji ove izuzetne žene obavijeno velom tajne. Moglo bi se sve to istražiti, ali za to je potrebno, možda i godinama, isčitavati arhivsku građu i stare novine – kaže za Srpskainfo Tanja Lazić, dokumentaristkinja i muzejska savjetnica u Muzeju Semberije. Tanja je i autorka knjige „Žene u istoriji Semberije“, u kojoj je jedan tekst posvećen Sofki Nikolić. Sjeća se, kaže, junakinje svoje priče. – Bila je tiha, nenametljiva. Obično je nosila šešir, najčešće bijeli, čipkani, i tamne naočari, sa kojima je pomalo podsjećala na Sofiju Loren – priča Tanja, priznajući da u mladosti nije bila svjesna kakva je zvezda Sofka nekad bila. Tek kasnije je saznala detalje iz njene biografije, zahvaljujući prije svega bijelinskom publicisti Petru Iliću, koji je drugovao sa Sofkom u njenim bijeljinskim danima. Sofka je rođena 1907. u selu Tabanovići kod Šapca, u porodici muzikanata, porijeklom iz Rumunije. Već sa 14 godina počela je nastupati na vašarima. Prve značajnije javne nastupe imala je u Zvorniku i već tada se o njoj pisalo: „Ni mlađe pjevačice, ni ljepšeg glasa, ni većeg talenta.“ Potom odlazi u Mostar, gdje su se radnje zatvarale i ćaršija zamirala od sevdaha, kad Sofka zapjeva. Slušali su je zadivljeno i Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović i Osman Đikić. Nakon Mostara i u Sarajevu je, kako se pisalo i pričalo, „punila kafane i praznila novčanike“. Ali, vrhunac popularnosti i slave dosegla je u Beogradu, gdje su se u njene obožavaoce i prijatelje upisali i čuveni književnici i glumci Branislav Nušić, Tin Ujević, Žanka Stokić, Dobrica Milutinović. To je birano društvo strpljivo čekalo da Sofka završi nastup, da bi se sa njom družili do zore, najčešće u „Tri šešira“.

Krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je radio bio moćniji nego što su danas televizija i Instagram zajedno, Radio Beograd je direktno prenosio njene kafanske nastupe.

Bili su popularniji od prenosa utakmica fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Jer, kad Sofka zapjeva „Cojle, Manojle“ i udari u svoj def, konobari stanu i sve utihne. A muškarci? Ah, muškarci. Nije Sofka bila samo pjevačica bujnog temepramenta i istančajne osjećanosti, nego i ljepotica, zbog koje su mnogi gubili i pamet i bogatstvo. – Gazde su plaćale dukatima, da piju vino iz njene cipelice – zapisano je u prestolničkim novinama iz tog doba. Sofka je svojom harizmom promijenila odnos prema narodnoj muzici i kafanskim pjevačicama. U vrijeme kada su jedino operske pjevačice bile prave dive, Sofka je postala prva estradna zvijezdau Kraljevini Jugoslaviji. Živjela je, kako se tada govorilo, na visokoj nozi. Štampa ju je pratila na svakom koraku, izvještavajući o njenim nastupima i turnejama, ali i o detaljima iz privatnog života. Živjela u Krunskoj ulici, u raskošnoj vili, gdje su kućne pomoćnice, uz ostale poslove, imale zadatak i da „rastjeruju nasrtljive obožavaoce“. Iz Beograda se vinula u Evropu. Imala je samo 19 godina kada je u Berlinu snimila prvu gramofonsku ploču sa hitovima „Kolika je Jahorina planina“ i „Kad bi znala dilber Stano“. I postigla nezapamćen uspjeh. Snimila je, u Beogradu i evropskim metropolama, više od 100 gramofonskih ploča. Nastupala je u pariskoj „Olimpiji“, pa Madridu, Pragu, Beču, Budimpešti, Sofiji, Rimu, Mrseju i – Njujorku. Ali, njena blistava karijera naglo je okonačana, kada je imala samo 32 godine i bila na vrhuncu slave. Te 1939. Sofkina kćerka jedinica, Marica Mariola Nikolić, umrla je od tuberkuloze, u 17. godini. Neutješna majka je istog časa – zaćutala. Utihnuo je njen čarobni glas i njen def. Sofka pjevačica više nije postojala. Sofka, neutješna majka, posvetila je ostatak života tugovanju za umrlim djetetom. Preselila se u Bijeljinu, gdje su živjeli neki članovi njene porodice, sa kojima je bila bliska. Balsamovala tijelo svoje kćerke i sahranila ga u kapelici, koju je podigla na bijeljinskom groblju Pučile. – Snimala sam, nastupala, putovala, radila od jutra do sutra. Možda sam i zbog toga izgubila svoje dijete, što nisam bila kao druge majke, nego sam morala da je ostavljam drugim ženama – rekla je Sofka u toj emisiji. Uz tešku tugu, satirao ju je i prikriveni osećaj krivice, iako je prije Drugog svjetskog rata tuberkuloza bila takoreći neizlječiva bolest. Nakon što se povukla sa scene, izbjegavala je i novinare. Smatrala je da nema šta da im kaže. – Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, kao ni pjesma – rekla je Sofka u jednom od rijetkih intervjua. U Bijeljini je živjela skromno, penzionerski, čak i u oskudici. Tanja Lazić navodi da je tokom Drugog svjetskog rata, skrhana bolom, Sofka ostala bez imovine. Izvor: Srpskainfo / Piše: Milkica Milojević