PUTOVANJE PO KOJEM ĆU PAMTITI KORONA GODINU – TREBINJE, ČEMERNO, TARA…

Ispratismo 2020. – tešku i mrsku korona godinu, koju mnogi žele da što prije zaborave, a ja ću je eto pamtiti – po jednom kratkom, ali čarobnom putovanju. Vjerujte, odmor iz snova je nadohvat ruke. Ne treba vam za to brdo para, samo valja znati putovati.

Kad mi je, upravo zbog korone i zatvorenih granica, prošlog ljeta izmaklo putovanje u Kairo, Aleksandriju i Dolinu kraljeva, već sam bila nadomak kobne odluke: da opet preskočim odmor. Srećom, u zadnji čas sam se predomislila, spakovala koferče, nabavila turistički vaučer i – put pod noge.

Za devet dana prešla sam, sama, svojim autićem, 1.240 kilometara, posjetila tri grada, šest atraktivnih destinacija i sve to, uglavnom u Republici Srpskoj. Dobro, zavirilo se malo i u komšiluk, na crnogorsko primorje i u Federaciju BiH, ali ljepote juga Srpske bile su magnet koji me je podstakao na putovanje.

Usput sam zastajala, fotografisala, dijelila impresije sa svojim Fejsbuk prijateljima… Upravo ovih tmurnih zimskih dana prelistavam te statuse i prisjećam se septembarskih dogodovština.

Savjet turistima, pogotovo turistkinjama, ženama koje cijele godine jurcaju na relaciji kuća – posao: ako je ikako moguće idite na domor u septembru, kad je vriejme još lijepo a gužva umine.

“Odmor, al zaprave. Vozikam se i vježbam selfi “. Ovo je prvi status sa putovanja, koji sam objavila, vozeći se ka prvom odredištu – sunčanom Trebinju.

Trebinje – mini odmor za 11 maraka

Trebinje je čaroban grad. Šetnje uz Trebišnjicu, Stari grad, platani, živopisna pijaca i na njoj sočno hercegovačko voće.

-Ne ličim na turistkinju, džaba sve! Na pijaci u Trebinju niko mi ne ponudi "domaće" džiďža midže za ponijeti. Svi navalili da mi prodaju boraniju, da časkom skuvam ručak – zapisala sam prvog dana boravka u Trebinju, dok sam pila kafu pod platanima.

Iz tog vremena datira i drugi FB status:
-Vremenska prognoza: u Bosni oblačno, u Hercegovini sunčano. Bosanci, ko vas šiša!

Trebinje je pravi mediteranski grad, ali Trebinje nije more. Trebinje je osunčani balkon s pogledom na more. Kupanje u Trebišnjici ili na Jazini, jeste osvježavajuće, ali samo za one koji ne prezaju od hladne vode.

Izležavanje na plaži od jutra do sutra, uostalom, nije opcija, ako se na odmor zaputite u Trebinje. Bila bi to velika šteta, jer u Trebinju i okolini ima toliko toga da se vidi: carski vinogradi, Arslanagića most, manastir Tvrdoš, hercegovačka Gračanica… a tek kafane i restorani u Starom gradu! I male, skrivene, gradske zanimljivosti. I sve to uz minimalan trošak.

Kako napisah, top tri atrakcije u Trebinju su: loza u domaćinskoj kući - jedna marka, kafa pod platanima uz najveseliji osmjeh na Balkanu 1,20 KM, idilična dvorišta i čarobna Trebišnjica – neprocjenjivo, a besplatno.

Tri dana sam uživala u Trebinu, u jednom malom porodičnom hostelu, koji je sada, na žalost, zatvoren.
Taj hostel nije u centru grada, nego udaljen taman koliko treba – da niste usred verve, a kada popijete koju žilavku ili lozu, do smještaja prošetate oko dva kilometra, sve šetalištem uz Trebišnjicu, idealno da se malo razbistrite prije spavanja. Može i taksijem, za tri marke, kome je do toga.

Uz vaučer Ministarstva turizma RS, tri noćenja, sve sa domaćim doručkom pićem dobrodošlice i kafom za sretan put, koštalo je – slovom i brojem 11 konveetibilnih maraka.

Čemerno – bajka na planini

Iz Trebinja se zaputih na rafting na Taru, ali uz male pauze. Prvo, kafa na Bilećkom jezeru, s pogledom na plavetnilo koje odmara i dušu i tijelo, pa ručak u Gacku u restoranu sa vrhunskom hranom i uslugom, kao usred Skadarlije, ima i toga u Hercegovini, i onda – izlet na Čemerno.

Za ovo bajkovito planinsko selo sigurno ste čuli, ako ni po čemu, onda po vremenskim prognozama: najveći snijeg na Čemernu, najniža temperature na Čemernu.
Ali ljeti, kakav vazduh, kakav pogled na okolne vrhove Lebršnika, Volujaka, Zelengore, kakva očaravajuća tišina… Samo što tu ljepotu nema ko da vidi. Otkako su Milorad Dodik i Emir Kusturica 2013. presjekli crvenu vrpcu i otvorili novi tunel ispod Čemerna, ovamo niko ne svraća. Šteta. Šteta je što u centru ovog sela nema nijednog stalnog stanovnika, ako ne računamo posadu meteorološke stanice.

Tu sam zatekla baku Zorku Supić, koja zimi boravi u Gacku, a ljeti ovdje, u zavičaju, i njenog djevera Obrena Supića, koji već decenijama živi u Splitu, ali svaki slobodan trenutak koristi da sa mora pobjegne na Čemerno. Divni ljudi u predivnom kraju. Kakav okrepljući razgovor, u sumrak, dok mirišu livade. Jedinica mjere za mir i istinski odmor.

Rafting i ostale đakonije

Sledeća stanica - rafting centar “Drina - Tara”. Bungalov na obali bistre rijeke, veliki šareni leptiri kakvih nema nadaleko, pa domaća pršuta, domaća jagnjetina, domaći pekmez, domaća rakija, domaće gostoprimstvo. Sve domaće i sve prvoklasno.

A “program” ide otprilike ovako: Dođeš u kamp, večeraš carski, pored vatre i uz muziku, na terasi iznad rijeke. Prije večere loza, šljiva, ili dunjevača, od volje ti. Poslije večere planinski čaj, ili butelja dooobrog vina, opet po volji. Onda na spavanje, sutra je naporan dan. Uspavaš se uz žubor vode, probudiš uz cvrkut ptica.

Ujutru domaćinski doručak, sve redom: kajgana, pršut, slanina, pita, vruća ispod sača, pa pekmez… i još sto đakonija.

A onda, na vodu! Spretni, iskusni skiperi, sa kojima bi se čovjek usudio i preko Atlantika, daju upute, pa živopisna vožnja džipovima do starta, onda tri sata nezaboravne plovidbe niz bukove i brzake najljepše rijeke u Evropi. Avantura koja se pamti čitav život!

Kad, umorni od doživljaja, stignete u kamp, već čeka ručak. Topla mirisna čorba i isto takva jagnjetina, pa onda sve po redu, do deserta.
Ručak je, uz piće i ćaskanje, potrajao sve do šest popodne. Valja sve to stići.

I taman kad se ručak završi, ne prođe ni satak, kad eto ti konobara: “A kad ti, šefice, misliš večerati?”
Velim, sutra, ako još budem ovdje, večeras, bogami, ne mogu ni da zinem. Kaže konobar: “Ajd, šefice, kad već ne možeš večerati, uzmi bar malo pite!” I donese mi oveću tepsiju iste. Vruće. Domaće, od razvijanih kora. Bila sam karakter i bacila se na – vino. I onda opet isto: muzika, vatra. Pa spavanje… Okrepljujući san u srcu netaknute prirode.

Ujutru, opet cvrkut ptica, mirisna jutarnja kafa i domaćinski doručak, da se ne ponavljam. Ljubazni domaćini me ispratiše do parkinga, sve sa mojim koferčetom.
E sad, ovaj provod košta malko više: bez vaučera 90 evra, sa vaučerom 75 maraka. Ali, vrijedi svake marke!

Balkon s pogledom na more

Dok sam uživala u avanturi na neponovljivoj Tari, pade mi na pamet: bilo bi divno ovaj odmor završiti na moru. Dobro, Republika Srpska nema more, ali kako već rekoh, Trebinje je topli osunčani blakon s pogledom na more. Pa se vratih do Trebinja. Jer, iz Trebinja se, za manje od sat vožnje, stiže do Dubrvnika ili Herceg Novog, tek nešto malo duže traje putovanje do Neuma.

Odlučih da se zaputim u Boku kotosku, u bajkoviti gradić Perast. Srećom, od prije nekoliko godina, put Trebinje – Herceg Novi je široki drum, takoreći pravi autoput. Do granice se stigne začas. Jedini izazov na tom i drugim hercegovačkim drumovima su – gospođe krave. Kad krava izađe na put, nema druge nego čekati da se smiluje i skloni se.

Kad sam putovala za Perast bilo je baš baš vruše. Takav dan. I tako su se u tunelu, odmah iza granice, krave lijepo sklonile u hlad, usred tunela. U polumraku spazila sam ih u posljednji čas. Srećom po krave I po moj autić, moje malo prašnjavo magarence od 1.200 kubika.

Tri dana u Perastu, drevnom gradiću starih kapetana, učenjaka, venecijanske gospode… posebna je priča.
Na mene su najjači utisak ostavili ljubazni konobari I trgovci, koji svi redom nose maske, i – mačke. Mačke, koje se lijeno izležavaju u predvorjima starih gosparskih palata. podjestile su me na bijele koke koje u Lastvi kod Trebinja, na obali Trebišnjice. Otud i FB status.
“HIT LJETA! Zgodne mačke na moru i dobre koke u Hercegovini, na plaži!”

A evo još jednog zapisa iz Perasta:
“Jutro, u Perastu... Dok turisti spavaju, a tajkunija mamura u svojim lađama i nakinđurenim apartmanima, u drugom redu iza mora, pulsira život. Zveči beštek, cvrče pegle na paru, kojima vrijedne cure udešavaju gomilu damastnih stolnjaka, konobari puše jutarnje cigarete, poslije prve kafe, a pred navalu gostiju, građevinci se spremuju za novi radni dan, jer valja renovirati stare palate, po volji novih vlasnika, lokalci žurno kupuju spizu, prije nego nagrnu vikendaši....A na plaži samo oni koji znaju šta je more od olova i nebo od borova, i koliko je dragocjen zvuk cvrčaka u toplo i svjetlo mediteransko jutro.”

Kako je pao Prozor i zašto u Mostaru nema kafe za turiste

U povratku kući odlučih da ne brzam i ne forsiram. Ima odmora još, ćemu žurba.
Pa tako odlučih da u povratku posjetim manastir Tvrdoš, prespavam u Mostaru, zastanem na Makljenu.
U manastiru Tvrdoš sam upoznala jednog zanimljivog monaha sa nevjerovatnom životnom pričom, ali nisam mogla da probam glavnu atrakciju – tvrdoško vino. Jer, valjalo je voziti “magare” do Mostara.

U Mostaru veče uz žilavku i ukusnu večeru u dobrom društvu, u simpatičnom restorančiću sa pogledom na Stari most.
A ujutru jedno, pa recimo neprijatno, iznenađenje, tako karakteristično za Hercegovinu. U osam kafe ima, ali samo za personal i za ponekog starog Mostarca.
“Novo jutro u starom Mostaru...Dragi turisti, naravno da ne možete dobiti kafu, dok mi ne popijemo svoju...Red se mora u ćaršiji znati” zapisah svoju impresiju.

I tako se, bez kafe, zaputih kući. Zastala sam na Makljenu, nadomak Prozora, da vidim, izbliza devastirani partizanski spomenik. Istorija, kojom bi se svaki normalan naord ponosio, u BiH je izvrgnut ruglu.

Ali, ni ta rugobna slika, nije mi pokvarila odmor. Jer, putvanje je čarolija, čak i kada na putu vidimo I ono što nam se ne dopada.
Turistički vaučeri za putovanje po Republici Srpskoj su, čujem, još aktuelni. Toplo preporučujem. Trebinje, Tara, Višegrad, Jahorina… toliko toga ima da se vidi. Čak i u doba korone. Samo pametno, masku na lice, volan u ruke i – štrafta.

Kad baka u šezdesetoj, koja je vozački položila u pedesetoj, može “popeglati” 1.240 kilometara za devet dana, što ne biste mogli vi!

SeeSrpska / Piše: Milkica Milojević