KRUPA NA VRBASU KAO NENADAN ODMOR ZA OČI I DUŠU (VIDEO)

Činilo se da ljeto 2020. godine, izgubljeno među pojmovima kao što su epidemija, virus, izolacija i distanca, ne obećava baš mnogo. Sve prethodno strpljivo mjesecima planirano palo je u vodu. More se činilo nikad daljim, iako geografski i nije bilo tako daleko. Istovremeno, sve potencijalne alternative činile su se nekako ništavno u poređenju sa odlaskom na more. Ipak, bili smo čvrrsto odlučili da ne dozvolimo da nam zbog okolnosti na koje ne možemo uticati odmor protekne u sjedenju kod kuće i očajavanju. Odlučilii smo da napravimo nekoliko jednodnevnih izleta, a jedan od njih bio je do Krupe na Vrbasu. Krenuli smo iz Gradiške. Od Banjaluke nas je djelilo 50km autoputa, a onda još 30km magistralnog puta sasvim zadovoljavajućeg kvaliteta od Banjaluke do Krupe. Nismo žurili, inače volimo opuštena putovanja sa dosta pauza za osvježenje i fotografisanje. Posebno smo uživali u drugom dijelu puta, polako krivudajući uz Vrbas i prisjećajući se detinjstva i vremena kada se ovim putem fićom odlazilo na more put Šibenika i Splita. Dok su se jednim dijelom puta sa desne strana nad nama nadvijale visoke sive stijene, u drugom su se pred nama oslikavali pejzaži nevjerovatnog zelenila za ovo doba godine.

Vrbas se, mjestimično pjenušajući, činio još zelenijim zbog tako bujne vegetacije. Stali smo nekoliko puta, nemogavši da odolimo njegovoj ljepoti.

Dolazimo u Krupu, mjestašce sa nešto više od hiljadu stanovnika, smješteno na padinama Manjače, u dolima rijeka Vrbasa i Krupe. Na prvi pogled sasvim obično mjesto, više nalik na selo nego na grad. Da prije polaska nismo proučili destinaciju, vjerovatno se ovdje ne bismo ni zadržavali jer tek poneki stidljiv, slabo uočljiv putokaz djelimično ukazuje na turistički potencijal Krupe koji je, u odnosu na veličinu mjesta ogroman. Istraživanjima je utvrđeno da je ovaj prostor bio naseljen još od perioda paleolita. Pronađeni su razni materijalni dokazi iz doba neolita i bronzanog doba koji potvrđuju postojanje naselja. U rimsko doba ovuda je prolazio put Salona – Servitium (Split – Gradiška), a pronađene su i srednjovijekovne nekropole stećaka od kojih su mnogi nestali jer se vjerovalo da je u njima sakriveno blago. Sve ovo ukazuje na viševjekono kontinuirano postojanje naselja na ovim prostoima i prava je šteta što mjesto nema muzej koji bi posjetiocima prezentovao navedene istorijske činjenice. Naš prvobitni motiv za posjetu Krupe bio je obilazak ovdašnjeg manastira, zato najprije odlazimo do svetinje. Bili smo zadivljeni prizorom. U prelijepom prirodnom ambijentu, na brežuljku obasjanom suncem stajala je pred nama manastirska crkva posvećena svetom Iliji. Ni raskošna, ni skromna, a ipak prelijepa, ozidana svetlim kamenom koji kao da je svjetlucao na suncu. Prema predanju izgrađena je još u doba Nemanjića, krajem XIII veka.

Dolaskom Turaka 1528. godine manastir je opustošen i ostao je u ruševinama sve do njihovog odlaska.

Obnovljen je 1889. godine, ali je 1914. i 1941. ponovo rušen i paljen., a stradao je i u zemljotresu 1969. godine, poslije čega je obnovljen. Zavod za zaštitu kulturnih spomenika proglasio je manastir 1970. godine kulturnim dobrom. Puni utisaka nastavljamo put ka slapovima Krupe. Putokaz za slapove je prilično neugledan pa treba dobro obratiti pažnju. S obzirom da dug period nije bilo kiše nismo očekivali raskoš kakva nas je dočekala. Prizor je zaista jedan od onih koji zaustavljaju dah. Rijeka Krupa se bučno obrušavala u vidu pjenušavih slapova niz brdovit pejzaž, a iz starih drvenih vodenica se širio miris tradicionalnih uštipaka od heljdinog brašna kojima je teško odoljeti. Od slapova Krupe postoje pješačke staze sve do njenog izvora i pravo je uživanje prošetati ovim rajem. Od 1999. godine ovde se održava mađunarodna vajarska kolonija kojoj prisustvuje značajan broj posjetilaca. Za kraj odlazimo do crkve brvnare posvećene vaznesenju Hristovom. Prema predanju, a i nekim istraživanjima, podignuta je u XVIII vijeku. Crkva je napravljena od hrastovog drveta i pokrivena šindrom. Pored crkve se nalazi zvonik građen poslije 2000. godine čija je donja polovina ozidana kamenom, dok je gornji dio od drveta. Crkva je proglašena nacionalnim spomenikom i pod zaštitom je države. U crkvi je sačuvano jevanđelje iz 1778. godine, štampano u Moskvi. Nažalost, nismo bili u prilici da ga vidimo jer je crkva u trenutku naše posjete bila zatvorena. U povratku svraćamo u Banjaluku da uz kafu na terasi jednog od restorana na Vrbasu sredimo utiske. Ovo je tek prvi u nizu naših izleta, a njih je već dosta. Ljeto nije izgubljeno. SeeSrpska / Piše: Danica Utješinović