BANJALUČANKA POTPISUJE DRAMATIZACIJU SCENSKOG SPEKTAKLA U HERCEG NOVOM

Mlada Banjalučanka Vida Davidović radila je dramatizaciju scenskog spektakla „San ljetnje noći“, kompozitora Feliksa Mendelsona, kojim se 24. avgusta zatvara ovogodišnji međunarodni Operosa Montenegro Opera Festival, na Kanli Kuli u Herceg Novom. U intervjuu za SeeSrpsku Davidovićeva, koja je student Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, govori o svojim prvim profesionalnim izazovima, budućem pozivu, pozorištu, kulturi i mnogim drugim stvarima vezanim za umjetnost kojom se bavi.

Koliko ti znači to što ćeš se predstaviti publici na jednom ovako značajnom događaju?

Znači mi mnogo! “Montenegro operesa festival” veoma je značajan festival koji promoviše operu i mlade talente i bilo mi je veliko zadovoljstvo da radim za njih. Tekst koji sam radila može da se smatra poluautorskim, pa sam još i zadovoljnija. U principu, to je moj tekst koji je nastao iz Šekspirovog “Sna ljetne noći”. Ta prilika da pišem oslanjajući se na Šekspira mi mnogo znači, pogotovo što sam mlad pisac koji još uvijek studira i još uvijek se formira.  I sama pomisao da ste kao jedan od prvih svojih autorskih projekata dobili zadatak da radite Šekspira pojačava i strah i odgovornost da li ćete da odgovorite zadatku. Posebno iskustvo bilo je pisati u stihu tako da zadovoljite i zahtjeve kompozitora i reditelja i solista i cijelog tima koji je bio uključen u rad na ovom projektu.  Kada sam krenula da pišem stih koji je morao biti u Šekspirovom stilu (ne doslovno blankvers, već, približno tome, deseterac) i spisateljskom ritmu išlo je mnogo lakše nego što sam očekivala. Šekspir je, zapravo, uvijek aktuelan. Lijepo je kada mlad čovjek dobije priliku i povjerenje da pokaže da može da odgovori takvom izazovu. Posebno lijepo je to što na ovaj način dobijate priliku da širokoj publici približite Šekspirovo djelo kroz kompoziciju Feliksa Mendelsona. I sve to savršeno mi je leglo, jer mnogo volim Šekspira, Mendelsona i operu generalno.

Da li je to tvoje „vatreno krštenje“ na sceni i kakav je osjećaj?

Prvo, moglo bi se reći „vatreno krštenje“ imala sam u maju u Zvezdara teatru, gdje sam kao dramaturg radila u okviru Festivala internacionalnog studentskog teatra dramatizaciju predstave „So na rane“, kojom je Festival otvoren i kojom se predstavio moj Fakultet kao organizator. I moram da priznam da sam tada imala mnogo veću tremu kako će sve proći nego sada, iako je ovo veliki izlazak na javnu scenu i u smislu samog događaja i u smislu toga da treba danapravite tekst za nešto što se najavljuje kao završni spektakl festivala.

Koliko godina imaš i kako si uspjela da se tvoj talenat tako rano prepozna?

Imam 21 godinu i na FDU u Beogradu sam upravo završila drugu godinu studija. A talenat, ne znam ni sama. Jednostavno sam ispunjavala revnosno svoje fakultetske obaveze, sa zadovoljstvom i najbolje što sam mogla. Ova prilika na Operosi je, recimo, došla nakon mog ispitnog rada iz pozorišne dramaturgije koji se dopao mom profesoru Stevanu Koprivici. Poslije tog ispita prof. Koprivica me preporučio Operosi i oni su me pozvali da radim komad. Jedno nekad vuče drugo. Teško je i nekako neukusno govoriti na taj način o sebi, ali mogu da kažem barem toliko da se oko svega što radim u životu mnogo trudim. I da, naravno, mnogo volim da pišem.

Koliko je teško doći iz Banjaluke u Beograd i boriti se za svoje mjesto i uspjeh?

Nije ni preteško, nije ni prelako (smijeh). Naravno, uvijek je teže kad si u gradu u kom nisi odrastao, sa malčice drugačijim tempom, senzibilitetom, pa možda čak i mentalitetom, ali ono što je meni veoma važno jeste činjenica da mogu govorim i pišem maternjim jezikom.

Da li pratiš kulturnu scenu u Banjaluci, posebno kada je riječ o pozorištu?

Da, koliko mogu. Mene za tu scenu vezuje emocija, jer kao dijete sam pohađala škole glume u Dječijem pozorištu i Jazavcu i to su ti prapočeci.  Naravno, odrastala sam uz predstave Dječijeg i Narodnog pozorišta i živjela za dane Teatar festa.  To su ta mjesta gdje je inficiranje pozorištem postalo hronično.

Nadaš li se prilici da uradite dramu ili dramatizujete tekst na neku buduću predstavu ili “spektakl” u Banjaluci i šta bi to za tebe značilo?

Ne nadam se ničemu. Vidjećemo kako će sve dalje teći. Radim i na fakultetu i sa kolegama sa drugih katedri, imam u planu neke svoje drame i scenarije da završavam. Voljela bih, ipak, da dobijem priliku da radim u Banjaluci i o Banjaluci. Ipak je to moj grad, i ovdje ljude, njihove slabosti, prednosti i navike najbolje poznajem.

Jasno je da već sada uspjevaš da se predstavljaš kao autor, ali da ti je ipak Fakultet mnogo važan. Kako to da tako mlad čovjek, a umjetnik, ima toliko snage da i dalje tako čvrsto stoji na zemlji?

Mnogo volim ono što studiram, to je moj izbor i moj život. Ja sam tek na startu, koji jeste počeo uspješno, ali sam svjesna da na sebi moram da radim još mnogo, mnogo. Odškrinuta vrata “ka uspjehu” ne znače da je uspjeh postignut. Sve to je tek početak. I pitanje je da li ćemo ikada biti zadovoljni ostvarenim. Talenat ne vrijedi ako se na njemu konstatno ne radi, jer to nije nešto što je samoniklo i što ne treba da se zalijeva. Pitanje je da li talenat uopšte postoji ili iza njega stoji samo mnogo pisanja, čitanja i ljubavi prema tekstu, jer ja jednostavno volim sve to što pišem i doživljavam sve što pišem kao nešto što je izuzetno intimno i bitno. Hoću reći, u svemu što pišem pronađem nešto što me se tiče. Drugo, imam sreću da studiram tamo gdje svakoga dana imam šta i imam od koga da naučim i gdje su spremni da mi daju priliku. Sve drugo doći će, jer još uvijek postoje ljudi koji prepoznaju, podržavaju i cijene mlade autore koji imaju nešto novo da kažu o sebi i o društvu u kom žive. SeeSrpska