ŠTA NAM JE OSTAVIO MILUTIN JANJUŠEVIĆ

Život Milutina Janjuševića počeo je u selu Velika Gareva kod Gacka krajem XIX vijeka, a završio 25. jula 1941. godine u nekoj od velebitskih jama. Ali i u tako kratak životni vijek stalo je mnogo toga - tek punoljetan preživio je albansku golgotu, školovao se na Kembridžu, vratio u svoju voljenu zemlju, postao jedan od najuglednijih Srba u Sarajevu i na kraju mučenički stradao. Iako je njegov život trajna inspiracija i podsjetnik na važnost obrazovanja, kulture i hrabrosti u suočavanju sa životnim izazovima, ali i simbol ratnih užasa i nepravde koju su mnogi nevini ljudi pretrpjeli, danas je, nažalost, Milutin gotovo potpuno zaboravljen. Nema ni groba ni bilo kakvog spomenika. Tek poneko zna za njega kao upravnika sarajevskog Narodnog pozorišta od 1930. do 1941. godine i profesora istorije i geografije u Drugoj muškoj gimnaziji u tom gradu. Ipak, njegovi potomci brižno čuvaju uspomenu na njega - fotografije, Milutinove dopisnice iz logora i dnevnik njegove supruge Nevenke. - Moj djed bio je čovjek svim srcem predan društvu, bio je primjer toga kako se voli svoja zemlja, vaspitava omladina i čuva porodica - priča  za “Glas Srpske” Irina Đorđević, kćerka Milutinovog sina Zorana. Ona, iako rođena dvije decenije nakon Milutinove smrti, brojne detalje iz njegovog života zna iz priča članova porodice, ali ponajprije iz Nevenkinog dnevnika.

Od Albanije do Kembridža

Milutin je rođen 27. septembra 1896. Nakon završene osnovne škole, roditelji ga šalju u Mostar u gimnaziju, odnosno tadašnji konvikt. Milutinova majka ubrzo umire, a prije nego što je završio gimnaziju počinje Prvi svjetski rat. Milutin, otac Đoko i mlađi brat Pero, ne želeći da budu mobilisani u austro-ugarsku vojsku, bježe u Crnu Goru da bi se pridružili srpskim dobrovoljcima. - Mnogo su se namučili, put je bio dug i iscrpljujući ali su uspjeli. Bili su u istoj jedinici u Srbiji 1914, a naredne godine počelo je povlačenje preko Albanije. Uspjeli da pređu preko Albanije, ali pradjed umire na putu ka Grčkoj i ostao je u “plavoj grobnici” - priča Irina. Milutin i Pero stigli su u Grčku gdje ih je preuzela jedna od britanskih lađa i tako su otišli u Englesku, u Kembridž na školovanje. - Djed je nastavio školovanje u gimnaziji, a poslije i na fakultetu. Bavili su se sportom, učestvovali u radu kulturnih društava... Tugovali su za svojom zemljom kao i drugi njihovi zemljaci. Priređivali predstave na čijem kraju bi pjevali  “Tamo daleko” i plakali - kaže Irina. Milutinova odluka da se vrati u rodnu zemlju nakon školovanja na Kembridžu, umjesto da ostane u sigurnosti Engleske, govori o njegovoj dubokoj vezi sa svojim narodom i želji da doprinese boljitku svoje zajednice. Svojim neumornim zalaganjem za obrazovanje i kulturu postaje simbol snage duha u teškim vremenima. [/av_image] Prvo je otišao  u rodnu Garevu koja je bila potpuno razrušena. - Smatrao je da je najvažnije prvo obnoviti školu pa je okupio seljake - priča Irina. Nakon što je škola obnovljena, Milutin odlazi u Sarajevo gdje je dobio posao profesora istorije i geografije u Drugoj muškoj gimnaziji. Volio je da radi sa mladima i podsticao je svoje učenike da istražuju svijet oko sebe i razmišljaju kritički, da stalno usvajaju nova znanja. - Smatrao je da je potrebno da upoznaju svoju zemlju i da, osim onoga što uče u školi, moraju da nauče još nešto da rade. Tako su svi njegovi đaci morali znati kako da koriče knjige, da voze bicikl i da snimaju fotografije. Govorio je njemački i engleski, bio je član Sokolskog društva, član uprave Željezničkog đačkog doma na Ilidži i tu je bio veoma aktivan... Bio je strog i kod njega se znao red, ali je bio omiljen među đacima - kaže Irina. Milutinova strast prema umjetnosti i kulturi dovela ga je krajem 1930. godine do uloge upravnika Narodnog pozorišta, gdje je unaprijedio kulturnu scenu Sarajeva i postao prepoznatljivo ime među najuglednijim Srbima u gradu. Podržavao je umjetnike i njihove kreativne napore, stvarajući most između prošlih tradicija i modernih tendencija. U Narodnom pozorištu navode da je Milutin Janjušević za 11 godina na čelu ove ustanove stabilizovao uslove rada, proširio ansambl, modernizovao repertoar... Nastojao je i da Sarajevo dobije novu i modernu pozorišnu zgradu pa je 1. decembra 1940. položen i kamen temeljac. Ta zgrada, nažalost, nikada nije izgrađena. Milutin je tridesetih godina objavljivao i tekstove u Kalendaru SPKD “Prosvjeta”, a s posebnom ljubavlju u istoimenom tekstu pisao je o Kosovu, odnosno posjeti Zvečanu.

Porodica

Tridesete godine prošlog vijeka bile za Milutina i te kako uspješne i na privatnom planu. Godine 1930, nakon dugogodišnjeg zabavljanja vjenčao se sa Nevenkom Grđić. Nevenka (kršteno Nevena) rođena je 1901. godine u Sarajevu iz čuvene je gatačke porodice Grđić - njen otac je Šćepan, a stric Vasilj, istaknuti prosvjetni radnici i borci protiv austro-ugarskog ugnjetavanja. - Ljubav između nje i Milutina rodila se kada je ona počela da radi kao profesor istorije i geografije u Ženskoj gimnaziji po povratku sa studija u Zagrebu. Njih dvoje po svemu su odgovarali jedno drugome i babuška je znala da kaže da je požalila što se nije ranije udala za njega - priča Irina. Godinu nakon vjenčanja dobili su kćerku Smiljku, a tri godine kasnije sina Zorana. Milutin je bio veoma posvećen pozorištu, ali je uvijek nalazio vremena za svoju porodicu. - Živjeli su srećno i u blagostanju. Imali su stan u Sarajevu, a ljeto i sve svoje slobodno vrijeme provodili su u vikendici u Palama. Uglavnom su se družili sa čuvenim istoričarem i germanistom Perom Slijepčevićem i njegovom suprugom Ljubom - kaže Irina.

Hapšenje i smrt

Nevenka je u svom dnevniku jednom prilikom zapisala: “Volio je djecu radošću, a ja uvijek sa brigom. Uvijek sam se brinula šta i kako, a on mi govorio da uživam u djeci. Jednom mi je rekao: 'Ko zna, možda ćeš im jednom biti i otac i majka'“. Milutin je ovim naslutio svoju tragičnu sudbinu. Na vlast 1941. godine dolaze ustaše i prvi su im na meti bili najugledniji Srbi pa tako i on. Uhapšen je 2. maja 1941. i zatvoren u zatvoru u Sarajevu. Onda je interniran, prvo u Koprivnicu u “Danicu”, a poslije u Jadovno. Janjuševićeva hrabrost i dostojanstvo u tim okolnostima svjedoče o njegovom neumornom duhu i vjeri u bolje sutra, čak i usred najmračnijih trenutaka. Milutin je iz Koprivnice slao dopisnice (karte) pa je porodica jedno kratko vrijeme bila u kontaktu s njim. Na njima uglavnom piše koliko voli Nevenku i djecu i koliko mu nedostaju. - Pisao je veoma sitno, da bi mogao što više da im kaže. Sve karte su bile pod cenzurom i nije mogao ništa da napiše o svom boravku tamo ni koliko mu je teško - pojašnjava Irina.

“Tata vas mnogo voli”

U jednoj od posljednjih dopisnica Milutin Janjušević napisaće svojoj djeci: “Tatini ponosi, mamica mi piše da ste dosta dobro i da slušate. To me veseli”. Poručio im je da  ih tatica mnogo voli. Posljednja dopisnica stigla je Nevenki 29. juna 1941, a Milutin je ubijen nekih mjesec dana kasnije. - I nakon smrti su ga progonili. Baku su proglasili njegovim zastupnikom i tražili da se on prijavi na posao iako već nije bio među živima. Ni baka ni njene sestre nisu željele da rade za ustašku vlast. Baka, tata i tetka ubrzo su istjerani iz stana - kaže Irina. Nevenka se sa Zoranom i Smiljkom vratila kod roditelja i sestra i brat su joj pomogli da podigne i školuje djecu. Do kraja života ostala je u Sarajevu. Umrla je u 92. godini, u maju 1992. godine. Zoran je preminuo 1994, a Smiljka 2014. godine. Izvor: Glas Srpske