HOLANĐANIN I AUSTRIJANKA SREĆU PRONAŠLI KOD SRPCA

Mnogi sanjaju o boljem životu u razvijenijim zemljama, stabilnom poslu i sigurnoj egzistenciji, ali postoje i oni koji biraju suprotno, poput Denisa Tijsmansa (45) iz Roterdama i njegove supruge Julijane (31) iz okoline Beča, koji su napustili gradski tempo kako bi se doselili u Sitneše kod Srpca gdje već gotovo četiri godine žive u skladu s prirodom, daleko od buke i stresa urbanog života.

FOTO: Dejan Jovičić / Glas Srpske

Njihova odluka bila je hrabra i nesvakidašnja. Stigli su na brdovito imanje u podnožju Motajice bez ikakvog predznanja o stočarstvu, poljoprivredi ili održivom načinu života. Denis je ranije radio u menadžmentu privatne kompanije, dok je Julijana napustila fakultetske studije vođena željom za promjenom. Oboje su iza sebe ostavili siguran, predvidljiv život kako bi zakoračili u nepoznato.

Upoznali su se 2015. na Tajlandu, gdje je on bio instruktor ronjenja, a ona učenica. Nakon što je i Julijana postala instruktor, putovali su i držali edukacije širom svijeta. Došli su u ove krajeve preko međunarodne organizacije WWOOOF, koja spaja ljude s organskim farmama. Bilo je u planu da obiđu osam farmi, ali do drugih nisu ni došli, već su ostali u Sitnešima.

- Planirali smo da ovdje provedemo samo dvije sedmice, ali nam se toliko svidjelo da smo produžili boravak na tri mjeseca. Tada se rodila želja da imamo svoj komad zemlje - priča Julijana.

Na početku su spavali u šatoru, kuvali na vatri i učili sve iz početka. Nisu imali vodu, struju ni alat, ali odustajanje nije bila opcija.

- Bili smo kao tim koji uči kako preživjeti i organizovati život. Nije nam bilo teško, jer nikada nismo težili luksuzu - prisjeća se Denis.

Njihov moto "malo po malo", koji su i istetovirali na tijelo, postao je simbol upornosti. Danas njihova farma funkcioniše kao mali eko-sistem. Denis se bavi infrastrukturom, a Julijana vodi brigu o životinjama i proizvodnji. O životu na selu najviše su učili iz knjiga i putem interneta, istraživali su iskustva drugih i postepeno sticali znanje.

- U početku smo uzgajali ovce, ali smo ih zamijenili francusko-alpskim kozama. Koze jedu sve, čak i grmove i šiblje, što nam mnogo više odgovara. Sada pravimo sijeno od grana sa posječenih stabala, vezujemo ih, ostavljamo da se osuše i čuvamo na suvom mjestu - objašnjava Denis.

Na njihovu farmu s vremenom je stigao i magarac Ludvig koji je bio zadužen za čuvanje ovaca, a na ideju su došli nakon što su pročitali da farmeri u Kanadi koriste magarce kao zaštitu stada i pokazalo se da to zaista funkcioniše.

- Desilo se da je šakal jednom odnio jagnje pa smo odlučili da pokušamo s magarcem. I uspjelo je, kad se pojavi predator, Ludvig ga samo udari nogom i otjera. Sada mu se pridružila i magarica Hajdi koja je u međuvremenu ostala trudna i namjera nam je da se bavimo i prodajom magarećeg mlijeka - priča Julijana.

Pored njih, tu je i pas rase belgijski malinoa, kojeg su trenirali više od 300 sati da nadzire nebo i reaguje na jastrebove i druge grabljivice.

 - Naučili smo ga da nas upozorava lavežom i to odlično radi iako psi nisu naviknuti da im opasnost dolazi sa visine. Jedini problem je što reaguje i na avione - kaže Denis uz osmijeh.

Posebnu zanimljivost predstavlja mobilni kokošinjac koji premještaju svaka dva dana.

 - Izmet pada direktno na zemlju, pa kokoške same đubre tlo. Tako se zemlja prirodno obnavlja. Ranije smo imali veći, fiksni kokošinjac, pa je zemlja postala previše kisela od izmeta. Novi mobilni sistem omogućava prirodan rast bilja i održavanje tla plodnim - objašnjava Denis.

Na farmi proizvode gotovo svu hranu. Pored životinja koje uzgajaju, imaju oko 200 starih stabala voća raspoređenih po cijelom imanju. Julijana od voća pravi sirće i džemove, a izrađuje i prirodne kreme. I dalj kupuju nekoliko osnovnih namirnica, ali cilj je da budu potpuno samostalni, jer je to, kako kažu, suština samoodrživog života.

- Baka iz komšiluka naučila me da pravim sir i kajmak. Pravim i domaće vino od zove, kupine i jagode uz koje se ponekad opustimo naveče kad završimo sve obaveze. Nabavili smo i košnicu, jer nam je želja da proizvodimo vlastiti med. Prve godine smo izgubili tri košnice zbog hladnoće, ali sada smo ih smjestili na bolju lokaciju i nadamo se da će preživjeti zimu - rekla je Julijana.

Briga o zdravlju i prirodi im je prioritet. Ne koriste hemikalije ni kozmetiku, jer se bunar iz kojeg se snabdijevaju vodom nalazi ispod imanja.

- Sve što bismo koristili slilo bi se u izvor. Zato peremo prirodnim sapunom i koža nam je bolja, a život jednostavniji. Uštedjeli smo novac i vrijeme, a i mentalno zdravlje je bolje, a fokus nije na izgledu. Iskreno, ne vidim svrhu šminkanja kad jedine koje me vide su koze – navodi Julijana.

Iako još ne žive potpuno od farme, dodatne prihode ostvaruju iz Holandije i Austrije

- Radimo 80 do 100 sati sedmično, ali to nije naporno. Bolje je biti umoran od stvarnog rada nego od stresa u kancelariji. Život nam je sada mnogo ispunjeniji. U današnjem svijetu svi odmah žele rezultate, a mi smo naučili da ćemo plodove svog rada možda vidjeti tek za nekoliko mjeseci ili godina. Kada vidim da se broj ptica na našem imanju udesetostručio, to je najveća nagrada - dodaje Denis.

Julijana vodi profile na društvenim mrežama "Instagram" i "Tik tok" pod imenom "a_good_eggsample" gdje dijeli priče sa farme. Pošto ima talenat za pisanje, kaže da se možda jednog dana odluči napisati i knjigu o njihovom životu, iako trenutno nema dovoljno vremena za to.

Denis dodaje da ljudi često misle da je ovakav život romantičan, ali da iza svake objavljene fotografije stoje sati fizičkog rada.

- Kada bih mogao da biram, sve bih isto uradio, samo ranije u životu. Sada, sa 45 godina, tijelo se teže nosi sa ovim tempom. Ali ne bih mogao da zamislim da ovo radim bez Julijane. Veoma je važno je da oba partnera budu na istoj talasnoj dužini. Čak i pored različitog mišljenja o nekim  stvarima, uvijek tražimo kompromis. Naš zajednički život je utemeljen na dugogodišnjem poznanstvu i uzajamnom razumijevanju – ističe Denis za „Glas Srpske“.

U posjetu im redovno dolaze Julijanina majka i očuh koji su kupili zemljište odmah pored njihove parcele gdje planiraju na pola hektara da grade vikendicu, dok će preostala četiri hektara koristiti kao farmu za domaće životinje.

- U početku majka nije najbolje prihvatila moju odluku, ali sada dolazi redovno, ostane po desetak dana i pomaže nam. Čak i spava na našem posjedu, dok očuh radije bira hotel. Saznali smo da je od mog očuha, koji je Austrijanac, majka porijeklom iz ovih krajeva. Prezivala se Vidović, a takvih porodica ima mnogo u srbačkom selu Srđevići, pa je i to nešto što nas, na neki način, povezuje s ovim mjestom - dodaje Julijana.

U selu su brzo stekli prijatelje, od lokalnih mesara i ugostitelja, pa sve do automehaničara i bagerista koji su im u svemu proskakali u pomoć.

- Komšije su divne, svi pomažu jedni drugima. Lijepo je osjetiti da ste dio zajednice. Jednom smo tražili izgubljenog psa, a svi su nas redom pozivali u kuću i nudili rakijom. Na kraju smo se više družili, nego tražili psa – kaže Denis.