DA LI JE POVRATAK KORIJENIMA I PUT U LJEPŠU BUDUĆNOST KOZAREVINE?

Na 920 metara nadmorske visine, u selu Kozarevina, 17 kilometara od Foče, podno crkve na Okolištima, kasna jesen nema sivilo već svjetlost. Ovdje, visoko iznad čestih magli koje ostaju zarobljene u dolinama, sunce obasjava livade i šumske proplanke skoro svakog dana. U toj tihoj, gotovo planinskoj oazi, radi Borivoje Boro Vilotić – čovjek koji je nakon 44 godine rada u medicini pronašao novo zanimanje: uzgoj mangulica, autohtone i izuzetno otporne rase svinja.

FOTO: Radio Foča

Na imanju Borivoja Vilotića trenutno su 22 mangulice, od kojih dva vepra, 10 ženki i deset nazimadi. Dok stoji pored drvene ograde i posmatra ih kako tumaraju po ograđenom prostoru, Borivoje objašnjava zašto se odlučio baš za ovu rasu.

„Mangulica je svinja koja ima dosta meke i zdrave masti,  koja je bogata pozitivnim holestorolom. Svi koji imaju problema sa povišenim holestorolom, krvnim pritiskom, padom imuniteta ili ako boluju od tumora i primaju hemoterapije trebali bi korisatiti meso i mast od mangulica. Ja ovo preporučujem iz svog ličnog isustva jer smo imali zdravstveni problem jednog člana porodice, i nakon korištenja ovog mesa, stanje se značajno popravilo. Popravlja se krva slika, željezo, jača onaj dobri holesterol, tako da su koristi od ovog mesa višestruke, jer mangulice se ne hrane nikakvim koncentratom i otporna je na sve bolesti“, priča Borivoje.

Imanje u Kozarevini spaja tradiciju i savremeni pristup stočarstvu.

Dio prostora gdje mangulice borave pokriven je video-nadzorom, a automatska hranilica olakšava svakodnevni posao.

Hrane se prirodno pa oko njihovog uzgoja i nema puno posla.

„Imamo automatsku hranilicu koja izbacuje kukuruz i ječam. Hranimo ih tikvom, kupusom, jabukama, krompirom i drugim povrćem, ali one najviše vole da provode vrijeme u kaljuži i šumi i da se hrane žirom, korijenjem i travom. Zbog toga njihov uzgoj nije zahtjevan. Mi imamo ograđeno imanje od 10 dunuma gdje one borave, ograđeno je električnom čobanicom i najviše su u šumi. Tri krmače koje su sprasne i ne dolaze u štalu. One se prase samostalno i samo poslije nekog vremena se pojave iz šume sa nekoliko prasadi. Mangulica u prosjeku daje od pet do šest prasadi, ja imam jednu koja je oprasila osmoro, jer ovde zaista imaju idealne uslove za život“, kaže Borivoje, a prenosi Radio Foča.

U poslu pomažu sin, supruga i snaha, a ljeti, kada Kozarevina kratko oživi, pridruži im se i  njegova osamdesetosmogodišnja majka.

Ostatak godine ovo selo ostaje tiho, gotovo pusto – ali Borivoje kaže da ga upravo ta tišina i sunčani dani motivišu da nastavi.

Uz sve to, ostvaruje i podsticaje za uzgoj autohtonih rasa. Ministarstvo poljoprivrede mu isplaćuje 140 KM godišnje po grlu mangulice, dok opština Foča daje dodatni  podsticaj, 100 maraka po grlu za svinje koje se prase. To  kaže, puno znači jer mu pomaže da širi i unapređuje proizvodnju, kao i da pribavi hranu za svinje.

Planira  da krdo u narednim godinama proširi na oko 50 grla, a nakon toga  da otpočne s prodajom mesa i proizvoda – domaćih, kvalitetnih i zdravih.

„Mi smo planirali da krdo proširimo  na nekih 50 svinja, ako Bog da, da imamo koristi. Mangulica je svinja prasi dva puta u godinu dana.  U stvari, kad bi to se sabralo, to je dva i po puta godišnje. Mangulica čim dođe u zalučivanje, ona peti dan počinje da se pari, tako da je to nevjerovatna stvar. Mi smo pokušali da zamjenimo veprove, da nisu u krvnom srodstvu jer o tome treba voditi računa“, kaže Borivoje.

Svi bi trebalo da se makar malo posvete svom selu, poručuje Borivoje, kako bi uzgojili sebi bar dio hrane koja je zdrava.

„ Malo smo zaboravili selo, zaboravili smo tu zdravu hranu.  Mi, ako se ne budemo bavili poljoprivredom onoliko koliko možemo,  da proizvodimo makar sebi, da imamo zdravu hranu,  da se to ne prska, da se ne koriste hemikalije,  mi ćemo imati veliki problem. Vidite koliko je svijet zagađen, koliko su bolesti napredovale,  a mi ipak možemo da iskoristimo ovu prirodu koju nam je Bog dao i da se malo više  posvetimo njoj. Apelujem na sve ljude koji mogu, koji imaju uslove i koji imaju volju  da pokušaju, ako ne sa svinjama, neka pokušaju sa nekom drugom proizvodnjom mesa ili povrća”, ističe Borivoje.

Prisjetio se kako je nekada područje Kozarevine, Okolišta, Slatine živjelo i vrvilo od naroda.

„Odavde smo mi išli u školu u Slatinu sedam kilometara.  Na ovom širem području su bile dvije četvorogodišnje i dvije osmogodišnje škole. Odavde do Čajniča ima četrdeset kilometara i to je nekada vrvilo od naroda, a imali smo i zadrugu. Sad odavde do Čajniča nema nikoga.  Nažalost,  mi smo tome malo doprinijeli i mislim da bi trebao narod malo da razmisli na koji način stanovništvo može, bar malo, da se vrati selu i da se bavi poljoprivredom”, zaključuje Borivoje.

Priča Borivoja Vilotića pokazuje da povratak korijenima može biti put u ljepšu, zdraviju i sigurniju budućnost.

Izvor: Radio Foča