NATALIJA JE 25 GODINA ŽIVJELA SA MAJČINIM BUBREGOM, A SADA JOJ NOVU ŠANSU ŽELI PRUŽITI PODSTANAR

Život rijetko pruža dvije šanse. Natalija Pralica iz Kozarske Dubice svoju prvu dobila je 1999. godine, kada joj je majka donirala bubreg.

FOTO: Provjereno.info

Danas, 27 godina kasnije, dok tri puta sedmično odlazi na hemodijalizu, pojavila se nada da bi mogla dobiti još jednu, zahvaljujući čovjeku koji je godinama iz neposredne blizine gledao njenu borbu.

Njen podstanar, 33-godišnji mladić koji želi da ostane anoniman, odlučio je da joj donira bubreg.

Natalija je prvu transplantaciju imala na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Donirani bubreg funkcionisao je punih 25 godina, tokom kojih je živjela potpuno normalno – radila, putovala, jedno vrijeme živjela u Americi, a ostvarila je i najveću želju da postane majka, usvojivši dvomjesečnu bebu iz Doma „Rada Vranješević“.

A onda su počele komplikacije.

TRI PUTA SEDMIČNO NA DIJALIZU

Njen organizam počeo je da odbacuje donirani organ, pojavila su se antitijela, a terapije su samo odlagale ono što je na kraju postalo neizbježno, hemodijalizu.

Danas Natalija tri puta sedmično iz Kozarske Dubice odlazi u Prijedor.

- Ustanem dok je još noć, u pet ujutru, u pola sedam sam već prikopčana na aparat i onda tako provedem četiri sata. Nekad dijaliza prođe dobro, nekad imamo problema sa fistulom. To je postao moj život dok čekam da mi se pruži šansa za novi - ispričala je Natalija za Provjereno.info.

Znala je da joj je potrebna nova transplantacija i počela je da traži način da dospije na listu čekanja.

Obratila se klinici u Minsku, ali je odbijena uz obrazloženje da obavljaju samo prve transplantacije. Ni druge mogućnosti nisu donosile mnogo nade.

- U Padovi ne mogu biti na listi čekanja jer smo prekinuli saradnju s njihovim Centrom za transplantaciju. Moguća je transplantacija u Turskoj, ali ne da dođem na listu, već samo ako imam donora. Nemamo ugovor ni sa Hrvatskom. Bukvalno nisam imala nikakvo rješenje - kaže Natalija.

„NE MOGU BITI ONAJ RODITELJ KOJI SAM BILA“

Bolest joj nije uzela samo zdravlje. Dijalize, iscrpljenost i svakodnevna borba oduzimaju joj vrijeme koje želi da provodi sa sinom.

- Sin mi zna reći: „Majko, stalno sjediš, stalno ležiš.“ On dođe iz škole, ja kažem: „Sad idem da spavam“, a to je vrijeme koje bismo trebali provesti zajedno. Najviše što sam mogla dati svom sinu je ljubav i dajem je - priča Natalija.

Kaže da je u posljednje vrijeme sve slabija, da joj je teško da pomaže sinu oko škole, a ponekad ne uspijeva ni da ode na roditeljski sastanak.

- Bila sam potpuno posvećena sinu dok sam bila zdravija, dok je taj bubreg radio. Da nema majke koja mi pomaže, sestre i ljudi koji su uz mene, ne znam ni ja kako bismo. Ne mogu uopšte biti onaj roditelj koji sam bila - kaže ona.

A ONDA JE PODSTANAR REKAO DA ŽELI DA JOJ DONIRA BUBREG

Kada su se jedna za drugim zatvarale mogućnosti za transplantaciju, rješenje se pojavilo tamo gdje ga Natalija najmanje očekivala.

Njen podstanar, kojeg poznaje gotovo osam godina, gledao je kroz šta prolazi. Dolazio je da održava dvorište, razgovarali su o njenoj bolesti, dijalizama i problemima sa kojima se porodica suočava.

Jednog dana rekao joj je da želi da bude donor.

- Šokirala sam se. Odmah sam mu rekla: „Ne dolazi u obzir, ti si mlad.“ On nije odustajao. Na kraju sam mu rekla da ipak popriča sa svojom porodicom o tome - prisjeća se Natalija.

Mladić ne želi da mu se objavljuje ime niti da se njegov čin predstavlja kao herojski. Kaže da želi da njegova priča pokaže koliko doniranje organa može promijeniti nečiji život.

- Ako mogu pomoći, ja ću pomoći bilo kome, nevezano da li je to Natalija ili neko drugi, ako se može spasiti nečiji život. Ja ću nastaviti živjeti normalno, a pomogao sam nekome drugome da dobije novi život, da se ponovo rodi. Tako ja gledam na to - kaže on.

Za njega je doniranje organa jedan od najuzvišenijih oblika humanosti, a smatra da ljudi nisu dovoljno informisani o tome kroz šta prolaze pacijenti koji čekaju transplantaciju.

PODUDARILI SU SE, A ONDA NOVI PREOKRET

Pronalaskom živog donora otvorila se mogućnost transplantacije u Padovi. Počele su pretrage, urađen je kros-meč, a rezultati su donijeli vijest kojoj su se nadali - Natalija i njen potencijalni donor podudaraju se i imaju istu krvnu grupu.

Međutim, uslijedio je novi preokret.

Tokom pregleda u Padovi kod mladića je otkrivena tuberkuloza, za koju do tada nije ni znao. Proces je morao biti zaustavljen, a on je započeo liječenje.

Ni tada nije odustao od odluke da Nataliji donira bubreg.

- Ni u jednom trenutku nisam odustao niti ću. Ja ću se izliječiti i onda ću, ako ljekari daju zeleno svjetlo, donirati bubreg. Rekao sam, riječ je riječ. Preminuli su mi najrođeniji, majka i brat, tako da sada ja želim nekome dati život - kaže ovaj mladić.

Nakon završetka liječenja i novih pregleda, nalazi će biti dostavljeni ljekarima u Padovi, koji će procijeniti da li može da bude donor i da li proces transplantacije može biti nastavljen.

„OVO MI JE NOVO ROĐENJE“

Za Nataliju je mogućnost nove transplantacije mnogo više od prestanka odlazaka na dijalizu. Ona zna kako izgleda život nakon uspješne transplantacije jer ga je već jednom dobila.

- Kada sam uradila prvu transplantaciju, bila sam nakon toga potpuno zdrava i dobro sam se osjećala. Živjela sam punim plućima. Moj podstanar mi je jedina svijetla tačka za izliječenje koja me trenutno drži da ovako funkcionišem i borim se - kaže Natalija za Provjereno.

Njihova priča još nema završetak. Pred potencijalnim donorom je liječenje, a potom odluka ljekara da li može bezbjedno da donira organ.

Ali poslije godina dijalize, odbijanja i zatvorenih vrata, Natalija ponovo ima ono što joj je najviše nedostajalo – konkretnu nadu da bi mogla dobiti novu priliku za život.

Iza svakog čekanja na transplantaciju nalazi se čovjek sa porodicom, planovima i životom koji želi da nastavi. Natalijina priča istovremeno podsjeća koliko su važni dostupnost transplantacione medicine, jasne informacije za potencijalne donore i sistem u kojem pacijent zna gdje može da potraži svoju novu šansu.