CICVARA SA KLINJA - ZAŠTITINI ZNAK PODRUČJA

Zaštitni znak područja, sinonim za radost porodičnih susretanja, punoća ukusa, još kada je Cicvara sa medom, e to je potpuni hedonizam nepca, oka i srca.

Cicvara je u Hercegovini više od jela, to je misao na Božićno jutro, miris tamjana, topli vosak na rukama koji sa svijeća mirbožnica kapa po dječjim prstima i grije, to je očevo nasmijano lice dok nam dijeli svijeće, slama na podu i orasi, žito kojim zasipamo polaznika i na trpezi šerpa u kojoj se oglednula planinka, kako se tad zvala žena u kući koja je radila oko mrsa i mlijeka, a to je baka, majka, strina, tetka...

Cicvara se ubraja u stara hercegovačka jela, jer etnološki podaci govore da se kuva odvajkada u ovim krajevima. Najstarije recepture su zapisane još u manastirskim knjigama i u njima se cicvara priprema od brašna žitarica, prije svega pšenice, ali i raži, ječma, kukuruza.

Potrebni su i maslac i kajmak kao neophodne masnoće za dobru cicvaru.

Prvo se rastopi masnoća pa joj se zatim doda voda, brašno i onda miješa sa bezgraničnim strpljenjem, jer tek kada se brašno sasvim sjedini sa rastopljenim kajmakom i postane jednolična masa bez grudvica, i kada počne da se odvaja od zidova posude u kojoj se spravlja, cicvara je gotova (za otprilike 250 grama kajmaka treba potrošiti 4-5 kašika brašna).

Veliki majstori kuhinje tvrde da postoji i jedna „mala tajna”- nikako ne smije da se mijenja smijer u kome se miješa cicvara, to miješanje mora da bude neprestano i u jednom te istom ritmu.

Cicvara se služi topla i najljepša je kad se u procesu spremanja sem pšeničnog doda i kukuruzno brašno.

Ovo je jelo koje je u brojnim hercegovačkim domaćinstvima neizostavan dio božićne trpeze, a ukućani po starom običaj se cicvarom mrse i prvo što se ujutru na Božić stavi u usta je cicvara.

U kuhinji motela Klinje od njegovog početka rada pa do zatvaranja kako se prisjeća Zora Delić i dan danas, nekad radnica UiT-a Gacko, se napravilo bezbroj cicvara i nadaleko je Klinje bilo poznato baš po cicvari i pastrmci.

Tako su davnih 70-80ih prošlog vijeka na putu iz Beograda ka Dubrovniku i obrnuto i iz svih pravaca i ciljano brojni, doktori, umjetnici, glumci, književnici, generali, ambasadori dolazili na Klinje na cicvaru.

Čak urbana legenda pominje i jednog kineskog ambasadora u posjeti Klinju. U prekrasnom prirodnom okruženju boja neba, vode, četinara i fenomenalne lokacije samog motela ne mali broj posjetilaca se zadržavao i duže.

Zahvaljujući radnicima, kuvarima, konobarima, osoblju koji su disali kao jedno i spremno dočekali, ugostili i ispratili svakog ko dođe i po onoj staroj "dobar glas, daleko se čuje" bolja reklama im nije ni trebala.

Kako Zora kaže prvu cicvaru je na Klinju napravio Risto Marković, a pravili su Stana Marković, Milena Bošković, Danica Miletić i sama Zora, koja kaže, ko je tu radio znao je i napraviti cicvaru. Sretna su to vremena bila, nažalost motel Klinje ne radi danas, ostaje priča i nada da neće dugo proći dok zamiriše ponovo Klinje na cicvaru sa medom i na pastrmku, dok se začuje smijeh i zaori pjesma.

Jezero Klinje nastalo je u vrijeme austrougarske okupacije, a ime je dobilo po toponomu Klini što predstavlja mjesto gdje je " uklinjeno". Nastalo je po završetku izgradnje kamene lučne brane „Klinje“ koja je trajala između 1891. i 1896. godine. Za vezivanje kamenih blokova od kojih su sačinjeni zidovi brane, korišten je pepeo lave sa vulkana Vezuva, u Italiji. Brana koja je pravljena za potrebe navodnjavanja Gatačkog polja, je prva lučna brana na prostoru bivše Jugoslavije.

Samo jezero ima magičnu energiju i svi pisci, slikari, pjesnici, fotografi pokušavajući uhvatiti taj zvjezdani odsjaj u smaragdu noći i punoći svih boja dana našeg lijepog jezera Klinje ostajali očarani.

Možda je magija ipak u ljubavi jer djeluje da sve ljubavi koje su se tu rodile i dalje žive tu, ušuškane, nedodirljive, pa svojom ljepotom pjevaju sa pticama dok je neba i zemlje i onih koji ih se sjećaju.

Cicvara sa Klinja je ostala do dana današnjeg znak prepoznavanja i zaštitni znak jednog podneblja i vremena i koliko god iznova pisali o njoj svaki put još ljepše miriše.

Izvor: Književna radionica Kordun / Piše: Dragica Ivanović