ŠTA JE SAVRŠEN MEDENI MJESEC: OVO JE PREPORUKA NATAŠE I ALEKSANDRA BALABANA

Šta je savršen medeni mjesec? Neki će reći da je to prvi bračni odmor u luksuznom hotelu na francuskoj rivijeri. Pojedinci će odabrati boravak na plaži sa najsitnijim pijeskom i tirkiznom bojom mora. Ima i onih koji će se odvažiti na karipsku avanturu ili pak na putešestvije neponovljivom Azijom. Neki bi da putovanje sa partnerom provedu u izazovnoj Italiji, da li u Rimu, Veroni, Toskani, Veneciji...

Destinacija je mnogo, ponuda je velika, a za ogromnu većinu parova zajednički izbor su luksuz, romantika, intima, egzotika...

Pa ipak, Nataša i Aleksandar Balaban ne spadaju u tu veliku većinu. Mladi bračni par iz Banjaluke ljubav prema prirodi, planini i adrenalinu spojio je u nesvakidašnju avanturu na krovu Afrike, moćnom Kilimandžaru i njegovom najvišem vrh Uhuruu koji se iz kratera Kibo izdiže 5.895 metara iznad nivoa mora. I da, bio je to savršeni medeni mjesec.

Nataša i Aco prvi put su se sreli na planini. Nakon još jedne od planinarskih akcija su ostali u kontaktu. Potom su se zaljubili, vjenčali. Sudbina je htjela da ljubav proslave na jednoj od najfascinantnijih planina planete.

Sa 4.600 metara visinskom razlikom od podnožja do vrha, ovaj stratovulkan je najviša samostojeća uzvisina na svijetu. Izazov je zato bio veliki. Prolazeći prvo kroz tropske kišne šume, zatim livade i krško rastinje, preko visinske pustinje do samog uspona na vrh, Balabani su položili težak psiho-fizički test.

Bilo je i suza, nesanice, dosadnog kašlja, nervoze, povraćanja, vrtoglavice, gladi, žeđi... Na koncu se, pak, sve isplatilo. Nataša i Aleksandar su otišli do kraja, u avanturi koja se doživi jednom u životu.

- Izuzetno sam ponosan na Natašu. Moram da priznam da sam bio pomalo skeptičan jer je neke stvari olako shvatala. Ali dobro. Sve je na kraju bilo odlično, od samog medenog mjeseca pa do planinarske akcije koja je bila uspješna po svim parametrima. Naravno, to što smo bili zajedno je šlag na tortu, Sve smo prošli zajedno. Bilo je mnogo lijepih momenata, ali i sitnih nesuglasica - za SeeSrpska je Aleksandar rezimirao afričku avanturu.

No, vratimo ovu, pomalo filmsku priču na početak. Godina je bila 2021. kada je Nataša odradila svoju prvu planinarsku akciju na Vranici. Tokom iste je upoznala članove Planinarskog udruženja "Abonos" koji su je nagovorili da počne planinariti sa njima. Ubrzo se prijavila za narednu akciju. I, ostalo je istorija.

- Bila je to Šator planina. Tu smo se Aco i ja upoznali. Potom smo išli na još nekoliko akcija, a poslije Dimitora, prije dvije godine, naredni dan smo slučajno ušli u neku priču za sljedeću akciju. I, kako smo taj dan krenuli da se dopisujemo i ostali smo zajedno - pojasnila je Nataša.

Aleksandar, inače predsjednik "Abonosa", je dodao da je od početka zabavljanja do svadbe prošlo svega 13 mjeseci.

- Sve je teklo brzo. Počelo je u aprilu, maju. U avgustu sam otišao na akcije u Gruziji i Iranu. Nakon mjesec dana sam se vratio i tada se Nataša doselila.

Gospođa Balaban ga je prekinula uz zanimljivu opasku:

- Ali moraš da kažeš da si me ti zvao da se uselim, da ne bude da sam ja sama došla.

Kroz smijeh, uslijedila je suprugova replika:

- Kada sam otišao, ostavio sam ti ključ.

Nedugo zatim Balabani su počeli da planiraju medeni mjesec. Prva ideja im je bila da obiđu evropske gradove poput Praga, Bratislave, Krakova, Drezdena. Okvirno, bila bi to češko-slovačka turneja sa malo Poljske i Njemačke. Sekundarni plan im je bio da "uhvate" i koncert "Ramštajna". No, karte su bile preskupe. Uslijedio je zatim otklon od Starog kontinenta.

- Meni je odavno želja bila da odem na Šri Lanku. Zapravo, Vijetnam i Šri Lanka su bili na vrhu liste. Skoro da smo pa rezervisali karte i baš tih dana je krenula priča oko Kilimandžara. Aco je jedan dan došao i rekao da ide u Afriku. A ja sam mu odgovorila kako to misli da ide samo on. I kad smo oboje shvatili da to želimo, da nam odgovara zbog vremena, godišnjeg odmora... bilo je jasno da je to najbolja opcija - istakla je Nataša.

Aleksandar je pojasnio da je na promjenu planova uticala i sama priroda, zapravo vremenske neprilike. Jer, Balabani su željeli da idu na dio ostrva koji je zanimljiviji i turistički atraktivniji. Međutim, monsun nad Šri Lankom ih je primorao da se predomisle:

- Nismo baš željeli da 13 dana sjedimo u hotelu, gledamo kako kiša pada i pazimo da nas vjetar ne odnese. Onda smo razmatrali da odemo na drugi dio ostrva, koji nije toliko interesantan. Pa smo u opciji imali i Jordan, Kambodžu, Tajland, Iran... I kad sam objavio akciju na Kilimandžaro, pomislio sam da bi Nataša stvarno mogla da ide sa nama. U redu, ona nije bila na tim visinama, ali to nije uspon koji se ne može savladati, pod uslovom da je osoba psiho-fizički spremna. I tako je odluka pala da na medeni mjesec idemo na Kilimandžaro.

Za ovakve vrste poduhvata ozbiljne i opsežne pripreme mogu biti od krucijalnog značaja. Nataša nije neozbiljno shvatila Kilimandžaro, ali je priznala da nije znala šta da očekuje od finalnog, najizazovnijeg uspona.

- U glavi sam zamislila da mi je to kao da ispenjem pet, šest, sedam Šehitluka zaredom. Gledala sam mnogo klipova ljudi koji su se ispeli na vrh. Sve te stazice su djelovale lake, lijepe, ali nigdje nisam vidjela završni uspon. Aco se malo ljutio na mene jer je mislio da sam sve olako shvatila. Pa me je zato plašio, najviše tom visinom. To mi je možda bio i jedini strah jer sam znala da sam fizički spremna. Kad krenem, sve više i snage i želje imam. Pošto ugledam vrh, nema šanse da će nešto da me vrati nazad osim, ne daj Bože, povrede i slično. Prvih dana je sve bilo super. Kako je visina rasla, imala sam blage vrtoglavice. Do samog kraja je i bilo u redu, a onda mi je zadnji uspon uzeo dušu. Ipak, ni u jednom momentu nisam pomislila da ću odustati - opisala je Nataša petodnevni uspon na Uhuru.

Aleksandar je, pak, imao drugačije probleme. S obzirom na to da je prethodno u četiri navrata ispeo vrhove iznad 5.000 metara, bio je svjestan šta ga čeka na putu da kratera Kibo. Ali, uporni kašalj je nešto na šta nije računao:

- Zezalo me to što sam, kad god bih kašljao, povratio sve što sam pojeo i popio. Tako sam Kilimandžaro ispeo i gladan i žedan. To me, onako, baš iscrpilo i to mi je bio najteži dan. Sve ostalo je bilo OK, išli smo jednom od najposjećenijih ruta, imali odlične uslove, spavali u kolibama, što je olakšavajuća okolnost.

Bilo je i onih otežavajući. Poput činjenice da je Aco prilično glasan kad spava. To je pravilo problem i njegovoj supruzi, ali i ostatku ekipe.

 - Nesanica me je baš namučila. Mogla sam spavati u svim kampovima osim zadnjeg. Stigli smo oko dva u danu, a krenuli u pola 12 naveče. I svi smo uzeli nešto za spavanje, nas osam iz iste sobe, uključujući i mog supruga koji je poznat po tome da hrče. Nas sedam je ostalo budno zbog Ace, ali je zato on spavao. Jedan momak mu je lupao kraj glave, drugi ga dozivao... Uzalud. Kad sam neispavana, prilično sam nervozna. Tako sam u jednom momentu krenula plakati. Kapci su se sami sklapali, ali nisam mogla da zaspim. Ka vrhu smo krenuli bez da sam oka sklopila od šest sati ujutru, a zaspala sam tek sljedećeg dana oko deset naveče.

Uprkos nesanici, neiskustvu na ovakvim visinama, gospođa Balaban je stigla na cilj. I to kud i kamo brže u odnosu na supruga.

- Svi živi su mi slali poruke i pitali kako je Nataša, kako izdržava, može li ispeti vrh... A ona je na kraju izašla sat i po vremena prije mene - otkrio je Aleksandar.

Ubrzo je uslijedila još jedna replika njegove supruge:

- Dva, dva. Misliš dva sata prije tebe.

A zatim i Acina "kapitulacija":

- Dobro, neka bude dva sata.

Čitava akcija je protekla uz gotovo savršene vremenske prilike. Noć je bila mirna, dan vedar, bez oblaka i vjetra. Idealan za popeti se na Uhuru, gdje je uslijedila emotivna "eksplozija".

- Osjećaj kada sam izašla na vrh bio je poseban, neponovljiv. Sjela sam i plakala dobrih 10 minuta. Stvarno, nevjerovatno je bilo - naglasila je Nataša.

Zbog već ranije pomenutih problema, Aleksandar je i na vhu bio u "nevolji":

- Ja nisam plakao nego sam tražio "koka kolu" i nešto da pojedem. Bio sam i gladan i žedan. Ali, osjećaj je stvarno lijep, da se ne lažemo. Prorade emocije, to je lična satisfakcija, jer si na vrhu Afrike, na Kilimandžaru kojeg si nekada gledao na dokumentarcima i vjerovatno nisi ni razmišljao da ćeš biti tu gdje jesi.

Aco nam je otkrio još jedan detalj koji ga je fascinirao:

- Kada smo penjali vrh, kasnio sam za grupom nekih 50, 60 metara. Oni su u jednom momentu prešli Gilmanovu tačku, na koju ulaziš sa unutrašnje strane kratera. Ja sam ostao na glavnom dijelu uspona i dočekao izlazak sunca iznad Mavenzija, drugog najvišeg vrha Kilimandžara na kojem je i treći krater, Šira. Izlazak sunca je bio prilično zanimljiv. U 10 minuta smo prešli put od noći, vidljive linije horizonta do "eksplozije" Sunca.

Nataša nije propustila priliku da ukaže kako se osjećala sigurno jer je Aleksandar uvijek bio tu uz nju:

- On je jako zaštitnički nastrojen. Kada idemo negdje na planinu, ako idem ispred, on gleda i kako koračam i kud hodam.

Uslijedila je još jedna replika, pa replika na repliku, pa nova replika:

- To je zato što je moja žena veoma nepažljiva. Koliko god da sam ja zaštitnički nastrojen, ona je suprotnost. Ako postoje dvije stazice oko kamena, ona će odabrati da ide preko kamena, klizavog po mogućnosti.

Natašin odgovor je glasio:

- To je zato što sam odrasla u Hercegovini.

Na šta se Aco nadovezao:

- Ma pustit ti to. Možda nekad pretjerujem u zaštitničkom ponašanju, ali to je zato jer je ona druga krajnost..

Na pitanje da li bi nešto promijenili po pitanju medenog mjeseca, odnosno, da li bi opet izabrali Kilimandžaro ili luksuz, dobili smo dva ista odgovora.

- Ne bismo ništa mijenjali. To nije naš fazon - jasna je Nataša.

Aleksandar je odgovorio da njegova supruga i on nisu osobe koje bi 15 dana na plaži samo jele i pile:

- Volimo da imamo aktivni odmor, egzotične zemlje, nešto što nije toliko uobičajeno.

Balabani su otkrili i da su bili oduševljeni činjenicom da je hrana bila na odličnom, vrhunskom nivou.

- Bilo je savršeno. Mislim čak i mimo svih naših očekivanja. Imali smo kuvara koji je s nama išao svo vrijeme. Oni otprilike znaju ko im dolazi, Italijani su dobijali pice, Azijati neke rolnice. Mi smo imali doručak, ručak, večeru, užine... Razmazili su nas pravo - istakla je Nataša.

Aco je apostrofirao činjenicu da se njegova grupa od 18 članova iz Afrike vratila bez stomačnih tegoba, što baš i nije čest slučaj na ovakvim putovanjima:

- Samo se nadam da su oni bataci koje smo jeli stvarno bili kokošji, a ne od flamingosa. Kokošku tamo nisam vidio, flamingose jesam.

Safari je bio šlag na tortu izazovne avanture. Nakon što su ispeli Uhuru, Balabani su imali priliku da dva dana uživaju upoznajući neponovljive prirodne ljepote Tanzanije.

- Priznajem, to je bio je jedan od motiva puta. Safari mi je oduvijek bio želja, još od malih nogu. Kad je počela priča oko Kilimandžara, malo sam bila skeptična u vezi planine jer nisam znala kakav će biti uspon. Ali safari je bio ispunjenje dječijih snova, potpuno drugačije iskustvo od svih do sada - jasna je gospođa Balaban.

Njen suprug nije skrivao oduševljenje činjenicom da su posjetili čuvenu lokaciju koju je kao klinac gledao na TV-u.

Ngorongoro krater nalazi se na sjeveroistoku Tanzanije i smatra se kolijevkom čovječanstva. Prostrane ravnice oko kratera pripadaju klancu Olduvaiju u kojem su pronađeni najstariji ostaci prvih hominina.

Procjenjuje se da su ovo područje naseljavali još prije 3,6 miliona godina. Ngorongoro je poznat i po jedinstvenoj bioraznolikosti mnogih ugroženih životinjskih vrsta.

- Odrastao sam uz BBC-eve dokumentarce, Dejvida Atenboroa smo svi slušali i gledali, a onda odjedanput sam se našao na mjestu gdje je sve to snimano. Meni je to bilo prilično zanimljivi jer sam neko ko voli i istoriju i prirodu. U krateru sve životinje žive u istom habitatu. Tu su lav, hijena, nosorog, žirafa, slon, bivol, lavice, zebre, nilski konji... Pored krda antilopa ležala je lavica i niko se nije trzao. Imali smo osjećaj kao da je sve programirano, da životinje znaju kada je vrijeme za lov, a kada za odmor - pojasnio je Aleksandar.

Avanture poput ove na krovu Afrike donose pregršt anegdota. Tako je Aci savjetovano da iznajmi auto jer je prespor, u oazi su morali da "potkupljuju" organe reda, uz nezaobilazno "pole pole" i "hakuna matata".

- Kad smo se vraćali sa vrha, nas dvoje smo išli posljednji sa vodičima. Moj vodič i ja smo bili brži od Ace koji je pri spustu malo povrijedio nogu. I sad meni je bilo žao ostaviti muža, ali sam i vidjela da se vodiču oči sklapaju. I kažem ja njemu da mi nastavimo svojim tempom, a da će nas oni stići. I krenuli smo mi tako, kad je on meni rekao da moj suprug uvijek ide "pole pole", što na lokalnom jeziku znači polako, i da mu je bolje da sutra iznajmi auto jer imamo hodati 20 kilometara - ispričala je Nataša.

Aleksandar se nadovezao na istu priču, otkrivši da je tako i bilo, što je, priznaje sada, bila velika greška:

- Sa još trojicom momaka sam ostao posljednji i po nas je došao čovjek sa džipom. Nas je sa stvarima strpao u taj "pik-ap" i dodao gas po rupama i nasipima. Počeli smo da "letamo" po vozilu, pokajao sam se od starta. Prvih 15 minuta sam mislio da ćemo glave izgubiti kako i kuda je vozio po planini.

Balkanci ne bi bili Balkanci kad i na krovu Afrike ne bi napravili žurku svojstvenu ovom podneblju. Aco je opisao šta se sve desilo i zašto je morao da plati kaznu:

- Sa nama je bio čovjek iz Mostara, Ukrajinac koji od 1999. živi u Hercegovini, Štef. On je ponio pola kile pršuta i slanine. Ja sam od kuma ponio litar i po rakije i još jedan kolega iz Mrkonjić Grada je ponio litar i po. I kad smo došli pred oazu gdje smo se odmarali, bio je natpis da ništa sem vode ne smijemo da unesemo. A nama torbe pune pive, rakije, pršuta, slanine, grickalica... I sve smo to izvadili i raširili na jedan stol. Taj prizor je kao ono reci da si sa Balkana, a da ne kažeš da si sa Balkana. Znači, vidiš pravilo i svjesno ga kršiš. Rakiju smo podijelili i sa našim vodičima. A onda smo platili kaznu koja je bila svojevrsni mito.

U sjećanju će Balabanima ostati i podatak da su domaćini jako srdačni, ali i opušteni i da je potrebno priviknuti se da će mnoge stvari kasniti

- Jedan uspon smo trebali početi u 10 ujutru, a krenuli smo tek oko 12 - opisala je Nataša.

Aci se to baš i nije dopadalo, jer on voli da bude tačan kada je planinarenje u pitanju.

- Volim disciplinu kada se radi o samoj akciji. Ako je dogovor da je polazak u osam ujutru, ja sam deset minuta ranije spreman da krenem. A oni su spremni sat kasnije. Kod njih je sve to tih "hakuna matata" i "pole pole", nema sikiracije, polako, polako... Iskreno, prva tri dana sam se baš živcirao zbog toga. Ali, onda sam se navikao. Donekle - zaključio je Aleksandar.