ZOVI DO: SELO GDJE HERCEGOVCI PRIČAJU ENGLESKI

Dvjesto ljudi, tri stotine priča - tako bi se, u pet riječi, mogao opisati Zovi Do, selo nadomak Nevesinja u istočnoj Hercegovini. Bogata istorija, intrigantna budućnost i obrazovani, ambiciozni mještani, samo su dio mozaika koji ovo selo čini posebnim. Više od stotinu pedeset srednjevjekovnih nadgrobnih spomenika, ostaci drevnog manastira, zidine starog grada…Sve to blago, koje svjedoči da je Zovi Do bio naseljen još u 12. vijeku, a možda i ranije, zarasli su šume i šikare. Sačuvani su tek fragmenti, zapisi pojedinih istoričara i narodna predanja.

Novija istorija je sačuvana od zaborava.

Zna se, pouzdano, da je Jovan Gutić iz Zovog Dola bio jedan od vođa Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, poznatijeg kao Nevesinjska puška. I da je baš iz njegove puške ispaljen prvi ustanički metak. Zna se i da još u 17. vijeku čuveni putopisac Evlija Čelebija spominjao Zobni Do, tvrdeći da ovo selo, i tada bogato žitnim poljima, nije nazvano po zobi, nego po – ječmu.

Zna se i da su mještani Zovog Dola, od davnina, bili vrsni kovači, graditelji, zanatlije.

I da je kroz ovo selo vjekovima prolazio glavni put od doline Neretve ka Crnoj Gori. I da je 1953. u selu živjelo više od 2.500 duša. U to vrijeme Zovi Do je imao ambulantu, kulturno umjetničko društvo, veliku školu sa nekoliko stotina đaka, zadrugu, kafane, prodavnice… I jedan od najposjećenijih stočnih sajmova u Hercegovini. U centru Zovog Dola još opstaju dvije kafane, dvije prodavnice, pošta, matični ured i škola sa tridesetak učenika. Opstaju i ljudi. Uzdaju se u svoj rad i – znanje. Kako tvrde mještani, rijetko ćete ovdje, i među najstarijima, naći nekog ko nije završio „bar srednju školu“. A omladinci su redom studenti. Dok čekaju početak nove akademske godine, studenti iz Zovog Dola konobarišu, pomažu roditeljima na imanjima i smišljaju projekte za napredak sela. Na engleskom, naravno. Nije im to problem: mnogi od njih su potomci pečalbara, koji su još početkom dvadesetog vijeka govorili ovaj jezik, jer su, trbuhom za kruhom, stigli čak do Amerike. – Ljudi su decenijama odlazili iz sela, ali su se mnogi i vraćali. Vjerujemo da će u današnje vrijeme, kad se mnogi poslovi obavljaju internetom i kad su na cijeni očuvana priroda i zdrava hrana, povratnika biti sve više – kaže mladi konobar sezonac, koji će, ako bog da i sreća junačka, za koju godinu postati inženjer.

Među povratnicima u Zovi Do, najveća zvijezda je, bez sumnje, Lorens Milinić (50), rođena Francuskinja, koja se, nakon života u Parizu i Ženevi, nastanila u zavičaju svog oca.

– Godinama sam ovdje dolazila na odmor i sanjala da se ovde skućim. Vukli su me korijeni – kaže Lorens za Srpskainfo. U novom komšiluku dobila je novo ime. Zovu je Lola. Lola je fizioterapeutkinja i na starom očevom imanju je uredila terapijski centar. Ima salon za masažu, apartmane, bazen, saunu, teren za jahanje. Ima i svoje životinje: nekoliko koza i kokoški i konja ljubimca, koji se zove Indijanac, ili od milja Indi. – Kako vidite, ja dobro govorim srpski. Ali, moj Indi i moje koze razumiju samo francuski – kaže u šali Lola, dok nas ispraća iz svog „raja na zemlji“ u zaseoku Piragići. Na drugom kraju Zovog Dola, na brdu Sola, zatekli smo još jednog povratnika. Istina, Aleksandar – Aco Kovač (38) nije došao iz daleka i još se, kaže, nije vratio „za posve“. Ali, priznaje da sve manje vremena provodi u Trebinju, a sve više u rodnom selu, gde je prije tri godine započeo biznis. Aco je ćumuraš. U poslu mu pomaže Miljan Radovanović (38) iz susjednog sela Udbine, jedan od rijetkih oženjenih mladih muškaraca u ovom kraju. – Može li se živjeti od ćumura? Pa vidite da može; ja imam troje djece, porodicu hranim od ovog posla – veli Miljan.

Aco dodaje da je „sve bolje, nego raditi za drugog i čekati platu“.

Miljan i Aco sijeku drva u obližnim šumama, pa ih „peku“ u specijaloj zidanoj peći, „ćumurani“. Prave ugalj za roštilj, koji se prodaje kao alva. Svako malo kamion pun ćumura krene ka Mostaru, Trebinju ili moru. Aco kaže da mu nije žao što je napustio gradski život. – Kad imam u džepu, uvijek sam u gradu. Evo, za 15 minuta sam autom u Nevesinju, za pola sata u Mostaru, za sat i nešto u Trebinju. A ni Dubrovnik nije daleko. Mogu da biram kuda ću – veli Aco. Ni njegov rođak, penzioner Jovan – Jovo Kovač (68), ne čezne za gradom. Njegov „golf dvojka“ je utegnut kao zvono, uvijek spreman za put, ali ga najčešće upali kad sa suprugom Bebom (65) krene kod rodbine na slavu, ili do lokalne prodavnice po namirnice. Najljepše im je, kažu Beba i Jovo, u njihovoj staroj, ali prostranoj i udobnoj kamenoj kući. Hladovina, kao melem, nijedna joj klima nije ravna. A internet konekcija bolja nego usred Banjaluke, pa se redovno čuju sa sinovima u Nevesinju, Dubrovniku i Banjaluci i sa rođacima u Americi. – Ovu je kuću moj prađed počeo graditi prije 112 godina, a ja je još dograđujem – kaže u šali Jovo. U prvoj verziji iz 1909. kuća Kovača je imala samo jednu sobu i mali podrum. Prvo doziđivanje, i to naveliko, preduzeo je Jovin djeda Obren, 1920. godine, kad se vratio iz Amerike.

Skoro je svaka kuća u Zovom Dolu, u to doba, imala bar jednog „Amerikanca“.

– Ljudi su bili siromašni, a preduzetni i vrijedni. Prodaju vola pa kupe kartu za brod i pravac Amerika. Neki su se, kad zarade nešto para, vraćali u selo, neki su ostajali u SAD. Mi i danas imamo brojnu rodbinu preko Atlantika – priča Jovo. U kući još čuvaju uspomene na djeda Obrena: isječke iz „Američkog Srbobrana“, novina koje su pisale o njegovim dobročinstvima, sliku iz pasoša, pa više od 100 godina stare bifokalne naočari sa zlatnim ramom i tefter u kojem je pedantni „Amerikanac“ zapisivao kome je i pod kojim uslovima posuđivao novac. Ostala je u porodičnom predanju „zapisana“ i anegdota kako je Obrena, kad se vratio iz SAD, presreo i opljačkao jedan komita, koji će kasnije, u Drugom svjetskom ratu, postati partizan i vijećnik ZAVNOBIH-a. Mnogi mještani Zovog Dola su u doba SFRJ izgradili karijere u Mostaru i Beogradu. Tako se dešavalo da se ljeti, za vrijeme godišnjih odmora, u seoskoj kafani okupi elita: načelnik Službe vojne bezbjednosti Srbije Sveto Kovač, načelnik saobraćajne policije MUP Srbije Jovo Milinić i generalni direktor mostarske fabrike aviona „Soko“ Milan Vukajlović. Vukajlović je bio posebno cijenjen po tome što je znao dobro „završiti“ stog sijena, pa su mještani nerijetko čekali da direktor ispije svoje piće i pomogne im u ovom poslu. Mnogi se sjećaju da je, prije nekoliko decenija, paroh u Zovom Dolu bio Nikola Kojo, djeda i imenjak poznatog beogradskog glumca. Iz ovog sela potiču i glumac Željko Ninčić i književnik Pero Zubac. Izvor: Srpskainfo / Autor: Milkica Milojević