POVRATAK, OSTANAK I OPSTANAK U HERCEGOVINI

Posmatrajući sa tačke gledišta nekoga ko živi u maloj sredini i ko je navikao na jednostavan život pod floskulom specifičnom za ovaj dio Hercegovine, "dan za dan dok smrt za vrat" ili "Hercegovina cio svijet naseli, a sebe ne raseli", u sveopštoj migraciji kako na loko tako i regionalnom, pa i svjetskom nivou, koja je uzela maha posebno nekoliko proteklih godina, priča o povratku, ostanku i opstanku pomalo djeluje kao, "idilično- naučna fantastika".

FOTO: TO Gacko

Priča je skroz realna, vjerujte mi, pisana srcem potvrđena činjenicama.

Da bismo se vratili na "fabrička podešavanja" ili, umjetnički rečeno, da bi duša disala medonosno, moramo razmišljati i raditi ko pčele i mravi, biti oprezni ko vukovi, dalekovodi kao orlovi. Kad smo već kod orlova da bi nastavili kao oni moramo zaoštriti kljunove, oguliti perje i nanovo izrasti da bi bili dostojni prirode koju nam je Bog dao.

Ako pogledamo vijekovima unazad nema kuće iz Hercegovine da neko iz nje 1900-tih, nije otišao preko okeana, da vidi drugi svijet, zaradi i preživi, on i porodica i da se vrate, ali da se vrate na svoju njivu, da kose svoju travu, da piju vodu sa izvora dok zubi ne utrnu, a suze od miline teku, da svom ocu i majci koji su ga ostali željni upali svijeću, (obično bi se vraćali kad ih više nema), sestri, bratu pomogne, a djetetu, unučetu pokaže put na koji ga je srce dovelo, da se prekrsti i upali svijeću u svojoj crkvi.

I tako pun rana, nostalgije, nedostajanja, željan pogače i grumena sira iz mješine, ogrubio samo u licu, stegnutih pluća, tek bi prodisao sa suzama ispod svog komada neba, nanovo kao da se rodio i htio cijelom svijetu vrisnuti šta je Hercegovina.

I kamen je ovde lak ko pero jer je tvoj.

Danas imamo isto, našu zemlju, i šumu i vodu i malinu i kantarion i travu ivu, imamo ali kao da nam nije bitno, žurimo, trčimo, digitalizovani, ograničeni rokovima, rezervisani drugačijim obzirima, nesvjesno usamljeni, pogubljeni.

Nekako smo se malo izgubili, pozaboravljali, povukli i  učaurili, sve je nekako na silu. Ispraćamo rođene, umjesto goste kojima bismo pokazali koliko je prelijepa naša rodna gruda, ne samo zato što je rodna, nego što je zaista posebna, dočekujemo djecu za praznike koji dan i puštamo da život teče.

Na bilo koji pokušaj inicijative da se nešto desi pa da "progledamo" i na sav glas kažemo:"ljudi, vidite, mi imamo izvor koji nikad presušio nije", "disati na preko 1000m.n.v. znači biti zdrav", "surutka od gatačkog govečeta je garant zdravih mišića" nailazilo je na smijeh nerijetko i na podsmijeh.

A o turizmu, "Ma ko će ti tu doć'?"

"Ma koji crni turizam?"

"Ne bi ja dao moju zemlju da drugi gaze za sve pare?"

Ali nas je ipak neko čuo i povjerovao kada smo iz Turističke organizacija Gacko išli po selima i, sve ovo što sad čitate, pričali ljudima, dobro ne baš sve ali poenta, smisao svega je ljubav ka svom mjestu i činjenica da sreću ne treba tražiti daleko, ona je tu, samo je treba biti svjestan i njegovati je, ne zaboravljati.

Entuzijasti koji nisu slušali negativne komentare su u početku napravili dvije kućice od drveta u Izgorima ispod Volujaka. Ideja plus želja da na svom terenu pokušaju ljudima približiti da imaju prirodno bogatstvo i dušu pokrenula je drugačiji pogled na sve.

Tako je krenulo, a sad je kućica više, čak i toralica (mali objekat u kom spava onaj koji čuva ovce), restoranski objekat i ogromno iskustvo, od Đurđeva do Mitrova dana gosti se smjenjuju, a nerijetko i u zimskoj sezoni ima interesanata da posjete "Mountain Kamp Izgori".

I onda se desila 2019. kada su ljudi mahom bježali u prirodu da dišu i prežive.

Tako je u Izgorima "nikao" i Kamp Volujak, na jezeru Desivoje uz magistralni put Gacko-Foča dvije vikendice, u selu Cernica od Gacka ka Trebinju kuća za odmor.

Kuća u Cernici kao fantastično mjesto za odmor, šetnju, obilazak starog grada Ključa kojim je u XV vijeku stolovao Veliki Vojvoda- Knez Huma Sandalj Hranić kada je Cernica bila glavno carinsko odredište od Raguze (Dubrovnika) ka Drini i u čijem okruženju je supruga Sandaljeva, kći kneza Lazara podizala crkve, svih sedam. Selo ima mikro klimu i izvore pitke vode.

Kuće na Čemernu, vazdušnoj banji s pravom rečeno i -plućima Gacka, vikendice u selu Jasenik, rodnom mjestu Save Vladislavića, diplomate na Ruskom dvoru u IIX vijeku u neposrednoj blizini jezera Klinje.

Krenulo se i ide u pravom smjeru, povratka i opstanka.

Selo je garant snage, jako selo, snažni ljudi, regija, država.

Tema seminarske radionice TAIEX EU koja se u martu mjesecu održavala u Trebinju je upravo održivi turizam, preko ideje kroz projekat do rezultata. Predavači seminara iz Italije i Hrvatske svjesni potencijala u ruralnom i agroturizmu, posebno Hercegovine, prenijeli su nam znanje i iskustva iz njihove zemalja, naravno izuzetno cijeneći važnu stavku koja je ovdje kod nas specifična, a to je taj domaćinski i srdačan doček ljudi koji dođu.

Kada se sve to dopuni prelijepim planinama Volujak, Zelengora, Lebršnik, Ivica, Bjelašnica, nama čudno što se ljudi iz drugih zemalja oduševe,  što šetaju bosi, vodu sa poštovanjem gledaju.

Oni su shvatili koliko smo darovani.

Agroturizam je veoma važna stavka, kako privrede tako i održivosti i sela.

Udruženje za očuvanje kajmaka od gatačkog govečeta kao i inicijative udruženja za očuvanje istog je jako važna stavka u oživljavanju sela.

Autohtona vrsta govečeta Gatačkog kraja je bila skoro zaboravljena, predanim radom ova dva udruženja i divne žene iz Gacka koje prave kajmak i sir na najbolji način promovišu i Gacko i domaći proizvod.

Trpeza domaćih proizvoda u ponudi ljudima koji posjete navedene objekte za smjestaj, ima sve pohvale, a kako i ne bi, od ranog proljeća i prve biljke srijemuše (divlji bijeli luk koji je lijek) sa sirom ili kao salata, i čajem od jaglaca, majčine dušice, lista maline, grčice, domaći hljeb, kajmak, cicvare, stelja itd...

Dobri moji, ovo nije fantaziranje, tu smo gdje smo i za one koji su nas rodili i one koje smo mi rodili, učinimo sve da se zna šta je rodna gruda i Bogu će biti drago.

Autorski tekst: Dragice Ivanović