ŠTA JE ZAISTA ODMOR?

Sve češće pričamo o visokim cijenama u turizmu. Pričamo toliko da se u našoj svijesti formira slika u kojoj unaprijed pristupamo odmoru s mislima, šta ću i kako ću, koliko? Biće skupo.

FOTO: Jezero Laminci / See Srpska

Iako je percepcija i visina cijene bilo čega relativna stvar, iako nije sve za svakoga, ipak, otići na more ne bi trebalo da je luksuz kakvim se pravi.

To znaju oni koji su kraj njega odrasli. Poput mene. More je blisko, svakodnevno. Ono ne traži opremu, ne zahtijeva pripreme.

Ne traži ništa osim vremena i prisutnosti. Za razliku od, recimo, skijanja, jer čak i oni koji su rođeni na 1.500 metara nadmorske visine moraju investirati u opremu da bi stali na skije. More to ne traži. Jednima i kad pada snijeg, i kad ga nema, a nema ga sve češće, ovim drugima, more je tu.

Ali, kad vidim apartman od 24,5 kvadrata za 150 evra po noći? To nije realna cijena, to je tržišna nelogičnost. To je pohlepa. I to ne govorim iz bijesa, već iz razočaranja. Jer kad ponuda ne prati cijenu, gubi se ono zbog čega turizam ima smisla, a to je osjećaj da si dobrodošao, da si vrijedan kao gost, da ti neko želi pružiti nešto lijepo i da te ne gleda kao hodajući bankomat.

Na mnogim destinacijama pružajući uslugu, od ljudi se očekuje da su hodajući bankomati.

Ko su onda pružaoci usluga? Ne zahtijeva veliku sposobnost niti mnogo vremena istipkati par brojeva po bankomatu. Zar ne?! Da li se zbog neznanja skrivaju iza minimalanog kontakta, pa još po nerealnoj cijeni? Ništa ne kvari utisak gostoljubivosti više od toga.

Kod restorana, ipak, imamo izbora. Tu me samo ljuti ako je slab kvalitet hrane i zaista loša usluga. Slabiju podnosim. Mladost podnosim. Želju da se uči podržavam. Neka bude i na meni. Ali mi sve to, molim te, ne naplaćuj kao da sam na vrhu Ajfelovog tornja, jer nisam.

Ali ti silni apartmani, ili recimo plaže, zakupljene, zarobljene, markirane, koje se naplaćuju po dahu, satu, po kapi vode za tuširanje. E, tu nemaš baš izbora ako si već došao. I onda krene ono sve prisutnije, a to je matematika. Teka i olovka. Kalkulator u ruci. Danas može sladoled, sutra ne može kafa. Da ne govorim o putovanjima sa djecom. Aj djetetu objasni da danas ne može, jer – juče je.

I tu dolazimo do pitanja, šta je zaista odmor?+

Odmaramo li na odmoru ili mozak (kalkulator) obrće 24/7?

Da li je to zaista bijeg od posla i obaveza ili još jedan izvor stresa? Više vremena se potroši tražeći odgovarajuće jelo, nego u uživanju u njemu. Više u traženju povoljnog smještaja nego u boravku. Ipak, postoje i načini odmora od kojih ne moraju da bole ni novčanik ni mozak.

Skrećem pažnju na jezera. Rijeke. Seoska domaćinstva. Vinograde. Prirodu. Skrećem pažnju na ljude. Skrećem pažnju na agro imanja gdje si gost, a ne kupac. Gdje ti se ne naplaćuje ni pogled ni mjesto za peškir.

Možda nećeš deset dana. Nećeš ni pet. Možda ćeš dva. Ali ćeš ta dva dana biti stvarno prisutan. Bez kalkulacije, bez pritiska i bez stresa.

More je dobro. More je slobodno. Volim obične stvari. Volim more. Idemo na more. Ali danas, ljudi od mora prave sve osim onoga što ono jeste, oduzimaju mu jednostavnost, uzimaju mu slobodu. I time je uzimaju i tebi.

A osjećaj slobode je ono zbog čega zapravo putujemo. Odmor ne bi trebao biti luksuz. Odmor je pravo.

A pravo na slobodu se ne naplaćuje. Barem ne toliko.

Autorski tekst Marka Radića, rukovodioca sektora za promociju turizma u Turističkoj organizaciji Republike Srpske.

Ovaj i ostale njegove tekstove možete pronaći na OVOM LINKU.