Tradicionalna srpska dobrodošlica bila je nezamisliva bez slatka i vode.
Slatko se pravi od voća i to gotovo svakog. Interesantno je da je uvijek jedno voće prisutno u teglici, i ne kombinuju se dvije vrste.
Najčešće se slatko pravi od jagode, višnje, smokve, trešnje, ali ipak zastupljene su sve vrste voća.
Pošto se slatko uvijek čuva u teglicama, ovaj fantastični srpski specijalitet može poslužiti i kao poklon za prijatelje ili poslovne saradnike.
Slatko je u drugoj polovini prošlog vijeka protjerano iz grada, a žal zbog toga u svojim djelima izrazili su pisci i pjesnici Momo Kapor i Duško Radović.
- Budite se, tako, u nekoj staroj kući u srcu Srbije, odlazite u kuhinju kod domaćina, a oni vam iznose nešto tako retko u belom svetu: slatko od trešanja, zamagljenu čašu hladne vode i majušnu čašicu domaće prepečenice. Tako započinje dan u Srbiji... I gle čuda! Te trešnje, ta mala zlatasta sunca poslužena sa ljubavlju, što se presijavaju u sićušnoj staklenoj činijici, spiraju istog časa gorki ukus promašenosti i uzaludnosti na vašim nepcima... One vam ponovo vraćaju odavno izgubljeni ukus blagoslovene bliskosti i dobrote…- tako je pisao Kapor, sa čežnjom se sjećajući dobre stare srpske tradicije.
Sa vrha „Beograđanke“ o tome je govorio i Duško Radović.
- Tradicija duga gotovo 200 godina, simbol srpske gostoljubivosti, protjeran je negdje na periferiju, govorio je Radović.
Zaslađeno voće nalazilo se i na trpezama vizantijskih vlastelina.
Prema riječima etnologa Narodnog muzeja u Kraljevu Violete Cvetanovske, kraljica Natalija je koristila slatko kako bi se našalila sa strancima.
Čuvenog slikara Biađa Fagonija dočekala je po starom srpskom običaju – posluženo mu je slatko u staklenoj čaši i voda. Prvi put se sreo sa time. Mislio je da treba sve da pojede.
On se služio, a kraljica Natalija je ćutala i smješkala se. Na kraju mu je od tolikog slatka došla muka. Tek tada mu je kraljica objasnila da je trebalo da uzme samo jednu kašičicu i zalije čašom vode.