TITOV BUNKER U KONJICU, NAJSTROŽE ČUVANA TAJNA

Postoje brojni gradovi i mjesta pored kojih tokom života prolazimo i u koje nikada ne svratimo, a kamoli da ih ozbiljnije posjetimo i upoznamo. Svima se to događa na putevima koji nas često vode ka nekim morima, planinama, inostranstvima…. Koliko sam samo puta prolazio pored tabli na kojima piše Slavonski Brod, Novo Mesto, Zenica, Kumanovo, Kolašin, Doboj, Konjic…. I, uvijek je (uglavnom opravdani) izgovor nedostatak vremena, mada ima dosta toga i u nedostatku volje, što baš i nije opravdano i pohvalno. Posljednjih godina počeo sam da ispravljam tu nepravdu prema vječito tranzitnim destinacijama (Slavonski Brod, Doboj, Koprivnica, Virovitica, Svilajnac….), a ovog ljeta na red je došao Konjic. Konjic, varošica na Neretvi, nalazi se na magistralnom putu koji od Sarajeva vodi ka Mostaru i dalje prema moru, i nema osobe koja se zaputila ka nekoj od južnodalmatinskih ljepota a da nije prošla kroz njega. Od naših 16 dana godišnjeg odmora koji su pokrili dolazak, boravak i povratak, jedini loš dan je bio taj tzv ‘’nulti’’, dan koji koristimo da se što više približimo moru i odlomimo što veći broj zahtjevane kilomtraže. Kada kažem loš tu mislim na vremenske prilike – kiša i hladnoća su nam bila ‘’dobrodošlica’’ u Konjicu i presudni faktor zašto ovdje nećemo pisati i čitati o ljepoti stare čaršije, mosta, muzeju, spomen kući Zuke Džumhura i svemu što sam planirao za ovu ‘’istorijsku posjetu’’. Ali, postoji u Konjicu (tačnije 8 km od njegovog centra) nešto što je idealno za posetu kada je vreme loše – objekat ARK/D-0, šire poznat kao Titov nuklearni bunker, glavni ‘’junak’’ ovog bloga. Kako organizovati posjetu? Obzirom da su posjete moguće samo u grupi uz pratnju vodiča i da su termini ulaska u objekat 10,12 i 14h, treba prilagoditi vrijeme dolaska u Konjic prema navedenoj satnici. Druga bitna stvar je ta što se ulaznice kupuju u prostorijama turističke agencije Zoor Bosna, koje se nalaze odmah uz stari most (ćupriju) u centru grada, sa lijeve strane Neretve. Dobro bi bilo i par dana ranije, posjetu najaviti telefonski ili e-mailom. Nemojte napraviti grešku i otići direktno do bunkera, nećete moći ući. Idealna ja varijanta da dođete dva sata ranije, kupite ulaznice, prošetate po čaršiji, popijete kafu negdje uz Neretvu i krenete autom 20 minuta prije početka ture ka objektu. Mi smo tako postupili, osim što nije bilo šetnje usljed baš, baš groznog vremena.

Tokom vožnje ka bunkeru, Neretva se prelazi u dva navrata, put je poprilično loš, postoje dosta skromne table sa putokazima, treba biti oprezan da se ne zaluta.

Gradnja ovog nevjerovatnog objekta započeta je 1953.godine i trajala je punih 26 godina ! Osnovna namjena je bila da se u hladnoratovsko vreme, u slučaju nuklearnih udara, osigura smještaj i boravak za predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i još 350 ljudi. Potpupno je nevjerovatno da je takav jedan poduhvat koji je trajao decenijama uspio da bude sakriven od očiju javnosti, skoro do nedavno. Ni dan danas, ukoliko bi bilo moguće prolaziti ovim putem uz Neretvu, apsolutno ništa ne ukazuje da se na par metara od vas, iza vrata jedne (od tri) obične bosanske kuće, krije kompleks od preko 6500 m2, nešto što smo tokom života gledali samo u naučno -fantastičnim filmovima. Od uzbuđenja, žurbe i kiše, niko iz naše ekipe se nije sjetio da fotografiše spoljni izgled bunkera. Bunker spada u tri najskuplja vojno – odbrambena objekta koje je SFRJ napravila, koštao je oko 4,6 milijarde dolara, a ispred njega su (po količini utrošenih sredstava) samo splitska luka Lora i bihaćki vojni aerodrom Željava.

Objekat je građen u obliku potkovice, na nekoliko nivoa i sa svojih preko 100 prostorija predstavlja istinski lavirint.

Ponosan na svoju dobru orjentaciju, ovde sam momentalno potpisao kapitulaciju – nekoliko puta sam uhvatio sebe kako se vrtim u krug i vraćam se na ista mjesta, ubijeđen da sam na nekoj skroz drugoj poziciji. Kada govorimo o tajnosti čitavog projekta, važno je reći da su za njega znala samo 4 komandanta uz strogo birane radnike koji su potpisivali Ugovor o ćutanju. Radnici su dolazili sa maramom na očima u Konjic, te tri mjeseca radili na projektu njegove izgradnje. Nisu znali ni gdje se tačno nalaze, ni šta je to što grade, a nakon ta tri mjeseca, samo bi ih, ponovo sa povezom na očima, vratili u grad iz kojeg su došli a njih bi zamijenili novi radnici. U vizuelnom smislu za tajnost operacije ključnu ulogu je imala fabrika municije i eksploziva – namjenska vojna industrija ‘’Igman’’ koja se nalazi na 750 metara od bunkera i koja je predstavljala odlično ‘’pokriće’’ za sve moguće prolaze kamiona i radnih mašina sa raznoraznom opremom. Možda je tu negdje i odgovor na pitanje zašto je Tito od svih fabrika baš ovaj ‘’Igman’’ često posjećivao. Izvor: SrceLutajuće