"TVRĐAVA" I VELIKO BRAVO

Postoje serije koje gledamo, ali i zaboravimo čim se pojavi odjavna špica. A postoje i one koje ostanu u nama, tihe, teške, poput kamena koji nosimo u grudima. „Tvrđava“ pripada ovoj drugoj vrsti – onoj koja ne viče, nego šapuće, ali taj šapat odzvanja dugo.

„Tvrđava“ nije samo priča o pojedincima i njihovim sudbinama. Ona je priča o ljudima.

Svaki lik u ovoj seriji nosi svoj teret, svoju malu ili veliku tvrđavu, podignutu da sačuva ono što je ostalo od dostojanstva.

Gledajući „Tvrđavu“, teško je ostati ravnodušan. U očima junaka prepoznajemo vlastite umore, u njihovim tišinama čujemo svoje prećutane rečenice. To su ljudi koji nisu heroji u klasičnom smislu, ali su heroji svakodnevice – jer ustaju i kada nemaju snage, jer trpe i kada više ne znaju zašto, jer vole čak i kada ih je život naučio da se ljubav skupo plaća.

„Tvrđava“ ne osuđuje, ne nudi rješenja i ne dijeli lekcije.

Umjesto toga, „Tvrđava“ nas poziva da razumijemo. Da stanemo. Da pogledamo čovjeka pored sebe i zapitamo se kakvu borbu vodi iza lica koje vidimo. Možda je baš njegova tišina najglasniji vapaj.

„Tvrđava“ nije samo serija. Ona je opomena da zidovi koje gradimo da bismo se zaštitili mogu postati zatvori.

Na kraju, ovaj tekst nije ni TV kritika, ni riječ struke, ni priča o detaljima i filmskom zanatu. U njemu se ne dotičemo ni jednog detalja iz serije, o kojoj danima priča cijeli region.

Ovim tekstom želimo čestitati Saši Hajdukoviću i ekipi oko njega, a prije svega brojnim banjalučkim glumcima koji su nas kroz 11 epizoda podsjetili da su život i emocije mnogo više od politike i bilo kojeg sistema.

Zato – veliko BRAVO!