RAJKO ERCEG, VLASNIK NEKADAŠNJEG ČUDA AUTOMOBILSKE INDUSTRIJE

Parkiran na travnjaku, okupan junskim suncem, u neboplavoj boji i sa crnim krovom, izgledao je kao džekpot od milion dolara. Automobilski sladokusci znaju da on to zaista i jeste, jer u moru današnjih jednoličnih limuzina, ovaj dragulj iz 1967. godine ima svoj karakter, ime i prezime: Mercedes-Benz SL 250 – „pagoda“. Srećni dobitnik, ili bolje rečeno vlasnik, jeste Rajko Erceg iz Gradiške koji se u „merca“ zaljubio davne 1970. godine i ta ljubav će trajati sve dok drugačije ne bude suđeno.

Svaki pogled u prošlost Rajku vraća iskreni osmijeh na lice i zagrije dušu.

A njegovu prošlost i sadašnjost obilježile su, i obilježavaju dvije velike ljubavi – „mercedes“ i harmonika, uz pomoć koje je sagradio kuću i kupio tada crvenog kabrioleta, postavši legenda i šmeker onda kada to nije mogao svako. Ne sjeća se koliko je prije pet decenija platio „mercedesa“, ali sigurno zna da ga je koštao više nego porodična kuća. Čudo automobilske industrije kupio je na licitaciji, jer ga je tadašnja jugoslovenska carina, iz njima znanih razloga, oduzela od jedne italijanske sportske zvijezde. Rajko je to čuo i strpljivo čekao licitiranje na kome je protiv sebe imao slavne i bogate sportiste, poput fudbalske legende Dragana Džajića. Ali, koliko god su nudili drugi, on je davao više i više. Sve dok čekić nije udario, a „pagoda“ pripala Ercegu. - U kuću sam ugradio 65.000 komada sitne cigle, ali SL me je koštao više. I danas vrijedi više od kuće, mogu da uzmem bar 100.000 KM, ali neću. Dok sam živ, on ostaje sa mnom - priča Rajko. A, nije da nije imao prilika da proda „pagodu“. Sjeća se kupaca iz Italije koji su došli da SL pazare za holivudsku zvijezdu Džona Travoltu. Za cijenu nisu pitali, ali Rajko ih je vratio odakle su došli. - Kasnije sam čuo da je Travolta kupio drugog ovakvog „mercedesa“, ali da su mu ga ukrali u Njujorku. Navodno je pronađen, ali u dijelovima. Dijelovi za ovo auto su papreno skupi. Evo, jedna guma za njega je 500 evra i proizvode se u Meksiku. Ispričaću vam kako sam došao do ovih koje su sada na autu. Jednog dana zove me komšo koji radi u Njemačkoj kao automehaničar u Mercedesovom servisu i kaže: „Komšo, trebaju li ti gume? Evo, upravo sam ih skinuo sa istog takvog Mercedesa u vlasništvu Mihaela Šumahera. On to mijenja svako malo, a za tebe su odlične“. Ali, komšo ne bi bio komšo da nešto ne doda, pa kaže da Šumaher hoće da zaradi po 50 evra po gumi. Vidim ja o čemu se radi, sve mi je jasno, ali ipak mu kažem da ponese. Eto, to su te gume - priča nam Rajko uz smijeh i dodaje da automobil rado daje za snimanje filmova i serija, a nedavno je korišten i u reklami za sladoled koja je snimana na Manjači.

Na sajtovima za prodaju klasičnih automobila u svijetu svako može da se uvjeri da ovakav „mercedes“ nije igračka za svakoga.

Cijena mu startuje od oko 60.000 evra, dok oni restaurirani dostižu vrtoglavu cifru i do 200.000 evra. Pretražujući oglase u BiH pronašli smo još samo jedan SL 250 u Mostaru. Auto je potpuno obnovljen, cijena nije navedena. U Zenici postoji potpuno restauriran, ali model 230 SL koji je prethodio Rajkovom. Cijena mu je 239.000 KM, na stranim tablicama. Međutim, Ercegova „makina“ nije ušminkana, sređena, dorađena. Njegov „mercedes“ je „prirodni gospodin“ koji i u šestoj deceniji ponosno nosi svoje ožiljke i godine, na način da svaka bora ima svoju životnu priču i neopisivu ljepotu. Dvostruka cijev izduva daje do znanja da je riječ o sportskoj mašini sa oko 150 konja, a crni krov se, uz vješte ruke i malo šarafanja, lako skida i tada ovaj ljepotan postaje još ljepši, zanosniji. Zbog kaskadnog oblika krova auto je i dobio naziv „pagoda“ što je zapadni naziv za istočnjački stil gradnje, naročito bogomolja. Zaista, SL 250 je pravo automobilsko božanstvo. Iako je nastao prije 53 godine fabrički posjeduje servo volan i „ajnšpric“ sistem ubrizgavanja goriva, dok su svi u to vrijeme, kao i decenijama kasnije, imali problematične karburatore koji su trošili mnogo goriva. Rajko kaže da njegov SL pije 11-12 litara benzina na 100 kilometara „ili onoliko koliko ga čepate“. Kada dodirnete bravu, vrata škljocnu kao da je juče došao iz fabrike, a u kabini vas dočeka ambijent kakav smo odavno zaboravili da je krasio automobile: tipično mercedesov volan sa dva obruča, „Filipsov“ kasetaš, analogni pokazivači svega i svačega sa hromiranim obručima, neizbježna pepeljara, detalji od drveta, klasična ručna kočnica i mala ručica ručnog četvorobrzinskog mjenjača, koga Rajko planira ovih dana da zamijeni onim sa brzinom više. Čisto da nešto uradi na „mercedesu“ jer se naprosto – ne kvari. Spisak popravki na njemu za pet decenija je takav da ih današnji automobili dožive za mjesec dana, a tragova korozije gotovo da i nema. - Tane Kuvelja je imao prvog ovakvog na našim prostorima. Kada sam ja kupio svog, odvezem se do njegove kafane u Banjaluci. Tane sjedne u njega, da ga isproba. Snažan kakav i jeste, krene da ga turira i začuje se snažan prasak. Ne znam kako, ali uspio je da mu polomi osovinu diferencijala. Ali, sve smo to brzo popravili. Druge prilike, počne da trese diferencijal. Međutim, sve to je riješeno vrlo lako kod jednog majstora u Banjaluci. Ostalo ništa. Vjerovali ili ne, na njemu se još nalaze fabričke zadnje kočnice! Još ih ima toliko da se ne moraju mijenjati. Ne vozim ja to mnogo, prešao je negdje oko 150.000 kilometara, uvijek uz njega morate da imate drugo auto. Kada je kupljen bio je crvene boje. Prefarbao sam ga tokom jedne od posjeta Njemačkoj. Rekoh, ako ne mogu više da kupim novijeg, da mu bar promijenim boju - priča nam starina koji je prije 20 godina doživio saobraćajnu nesreću, ali ne u svom automobilu. Vraćajući se sa kolegom sa jedne od svirki, sletjeli su sa puta. Vozač je prošao bez povreda, a Erceg je doživio trajnu povredu nogu. Na svu sreću, i dalje može da vozi, pa nijednog časa nije oklijevao da pred objektivom našeg fotoreportera „mercedesa“ provoza auto-putem Banjaluka – Gradiška.

Oldtajmer je upalio iz prve.

Začulo se snažno brujanje mercedesovog rednog šestaka, a u vazduhu se osjetio miris benzina koji adrenalin podiže do maksimuma. Gdje god smo se zaustavili zbog semafora ili radova na putu, Rajko i njegov „merc“ bili su zvijezde. Ljudi su prilazili da pogledaju, čestitaju ili da se fotografišu. Napokon smo stigli na auto-put, gdje su „trokraka zvijezda“ i njen gazda takođe bili svoji na svome. U stilu filmske zvijezde, Rajko je sa unutrašnjeg retrovizora otkačio sunčane naočare, stavio ih na oči, nabacio osmijeh, a lakat je već bio izbačen. Zabava je počela. Preticali smo ga, on je preticao nas, a vremešni „merc“ se snažno držao na vrućem asfaltu stapajući se sa plavetnilom nad Lijevče poljem... Kompletan tekst autora Slobodana Popadaća, sa mnoštvom fotografija koje je zabilježio Vladimir Tadić možete pročitati u prvom broju magazinaHedonist, koji je još uvijek u ugostiteljskim objektima širom Republike Srpske, Srbije i nekih gradova dijaspore. Izvor: HEDONIST / Foto: Vladimir Tadić