Dok gradski asfalt ljeti prži pod nogama, u hladu bananinog lista i krošnjama stabala na imanju Nikole Jajčevića vlada mir.
Na samo petnaestak minuta vožnje od centra Banjaluke, nastao je "Patkograd" - mali životinjski svijet u kojem patke šetaju bez žurbe, zečevi se hlade u travi, a psi, mačke i koze žive zajedno u skladu koji je, kako Nikola kaže, danas prava rijetkost.
Nikola je prije nekoliko godina odlučio da gradsku jurnjavu zamijeni seoskom tišinom. Kaže da je priroda oduvijek bila njegov mir i lijek, pa je napustio gradsku gužvu i preselio se na selo, gdje danas živi okružen životinjama. Njegovo imanje vrvi od života: ovdje ćete sresti patke, guske, kokoške, a posebno su zanimljive dvije afričke koze neobičnih imena - Baltazar i Maribel.
Iako nisu stigle s afričkog kontinenta, već iz Dragočaja, svojim izgledom i ponašanjem savršeno se uklapaju u ovu veselu družinu.
Ekipa Nezavisnih novina obišla je "Patkograd" zajedno s Nikolom i uvjerila se da je život na selu ne samo moguć, već i istinski lijep.
"Svi mi kažu da je ovo neobično jer se sve životinje slažu. To se ljudima baš svidjelo jer znamo da se, recimo, pas i mačka ne vole, a kod mene pas leži čak i kraj zeca - sve mirno", priča Nikola dok nas provodi kroz svoje imanje.
U njegovom dvorištu ništa nije slučajno. Svaka životinja ima svoje mjesto, svoju priču i, često, vrlo zanimljivo ime. Tako je jedan ukrasni pijetao dobio ime Karleuša, iako je mužjak - sve zbog neobične čupe na glavi.
"Prvo su mi bile patke, od njih je i nastalo ime 'Patkograd'. Onda su dolazile druge životinje, jedna po jedna. Sve je to krenulo iz hobija, bez plana, bez očekivanja, iz čiste želje da pobjegnem od gradske gužve", priča Nikola.
Danas na imanju ima oko 240 životinja.
Četiri koze, nekoliko zečeva, pataka, gusaka, ćurki, morki, mačaka i pasa. Sve ih sam hrani, brine se o njima, pa i razmnožava zahvaljujući inkubatoru koji je ove godine "izlegao" 30 pataka, 120 pilića i 15 gusaka.
"Hrana mi uzme najviše pola sata ujutro i isto toliko navečer. Imam i svoju travu, ali i dosta kupujem, posebno žito. Nije jeftino, ali ne gledam na to", kaže Nikola.
On je, kako sam kaže, poljoprivrednik, a to mu ne pada teško, naprotiv.
"Ujutro popijem kafu s babom i dedom, doručkujem pa hranim životinje, zalijevam baštu i obavim sve što treba. Ovdje je mir, imam svoj ritam. Sve više ljudi bježi iz grada, a meni je to bila najbolja odluka", priča Nikola.
Najviše je, ipak, vezan za pse, koji su ga sami pronašli.
"Zovu se Džek i Džoni. Sami su došli ovdje i odmah smo se skontali. To ti je ta neka energija kad se prepoznamo. I za sve sam više-manje vezan, ne mogu lako da ih prodam, pogotovo kad sam ih ja odgojio", kazao je on.
Iako životinje poput pigmejskih koza nemaju neku praktičnu korist jer ne daju mnogo mlijeka, a nisu ni za meso, one su, kako kaže Nikola, tu za dušu.
"Ljudi mi pišu da ih žele kupiti. Jedno jare koje ima srce na dlaci svi su htjeli. Pisala mi je i žena iz Afrike, ali teško mi je da ih prodam, jer ih volim", priča kroz osmijeh.
"Patkograd" ima i svoj Instagram profil, gdje ljudi svakodnevno gledaju šta ima novo u ovom malom carstvu životinja.
"Desetine ljudi mu pišu svakodnevno s pitanjem: 'Kad možemo doći? Radi li imanje?' Moram stalno pisati da je privatno, jer me zovu i ljute se kad ne mogu da dođu. Svi bi došli, svi bi djecu doveli", priča Nikola.
I dok ga društvo iz grada redovno posjećuje, a komšije sve češće pitaju za savjet, Nikola razmišlja i o budućnosti, ali bez žurbe.
"Volio bih jednog dana da otvorim imanje za posjete, možda za škole, djecu. Ali to je ozbiljna stvar. Treba tu i dozvola, i organizacija, i vremena. Kad osjetim da je pravi trenutak - uradiću", kaže on.
Zasad mu je najvažnije da njegove životinje imaju sve što im treba i da svaki dan provede ispunjen - u svom ritmu u svom "Patkogradu".
"Uvijek sam znao da želim patke i da želim mir. Nisam znao da će sve baš ovako izgledati, ali, znaš kako kažu, život ti nekad sam pokaže put. Meni je pokazao", zaključuje Nikola dok pas Džoni trči ispred njega, a jarac Baltazar blago bleji iz sjenke.
Izvor: Nezavisne novine