PRILEP: GRAD KOJI JE OSTAO SKRIVEN U KANJONU RIJEKE BISTRICE

Mada ničim na to ne podsjeća, među stijenama u kanjonu rijeke Bistrice, kod Foče, zarastao u rastinje i vrijeme, smjestio se  grad. Poput orlovskog gnijezda, krije se pogledu, iako je od magistralnog puta udaljen tek koji kilometar. Njega niko ne vidi, a on ništa ne propušta. I tako je vijekovima. Puteva i putokaza do tog grada nema. Ima samo uska, od rastinja jedva vidljiva staza po kojoj prođe stoka i poneki čobanin koji savija svoje blago. Tom stazom se stiže do zidina, do ostataka, a do grada put vodi kroz vrijeme – čitavih šest vijekova unazad. Oskudna dokumenta, sačuvana u Dubrovačkom arhivu, bilježe da je tu, u mjestu zvanom Kuta, u kanjonu rijeke Bistrice, u trinaestom vijeku bila tvrđava.

Sagrađena je na vrhu stijene uz koju je bila prilijepljena.

Možda je zbog toga tvrđava i dobila ime Prilep?! Prvo pominjanje Prilepa u župi Bistrici sačuvano je u dokumentu iz 1392. godine u kome piše da su braća Brajan i Vukac Obadalić iz Prilepa u Bistrici, primljeni u dubrovačke građane. Tvrđava će se i 1454. godine pominjati kao posjed Hercega Stefana. U vrijeme Hercegove vladavine tvrđava Prilep je bila važno strateško mjesto. Dolina rijeke Bistrice, kojom je prolazio karavanski put od Istoka prema Zapadu, bila je budno kontrolisana. Osmatračnice su se nalazile i na jednoj i na drugoj strani kanjona, tako da budnom oku stražara ništa nije moglo promaći.

U podnožju tvrđave nekada je bilo naselje, neka vrsta odmarališta za namjernike i karavandžije koji su tu mogli i prenoćiti.

Naselje su dokumentovale grupe stećaka i ostaci zidina koje je vrijeme davno izbrisalo ili su uništeni prilikom gradnje magistralnog puta Foča – Sarajevo. Stara tvrđava Prilep bila je sagrađena na tri nivoa. Ostaci zidina i danas kazuju kako je to bila stamena građevina ozidana pažljivo biranim, klesanim kamenom. Na koji način i kojim malterom je kamen vezan ne zna se, ali ta smjesa već šest vijekova čvrsto drži kamen i odolijeva i vremenu i nevremenu. Do tvrđave je iz dubine kanjona vodio put širok desetak metara. I sa jedne i sa druge strane bio je opasan kamenim zidom u kome su, po vojničkim pravilima, u ravnomjernim razmacima, ostavljeni otvori kroz koje su stražari motrili na dolinu. Zidine su oburvane, po njima truli drveće, uspuzala mahovina.

Posebnu zanimljivost tvrđave predstavlja prostorija koja je posebno uklesana u podnožju stijene.

U kamenu živcu klesano je ono što treba da traje koliko i stijena – za vijek vijekova. Stijena je monolitna i čvrsta tako da se rukotvorina do dana današnjeg nije promijenila. Ulaz u neveliku prostoriju okrenut je istoku, ali je sazidan tako da sunčevi zraci ni u jedno doba dana i godine ne mogu obasjati njenu unutrašnjost. Sa desne strane od ulaza, pod polukružno isklesanim kamenim svodom, u kamen urezana, nalazi se grobnica. Na njoj je bila kamena ploča koja je, vjerovatno, pružala više podataka o pokojniku koji je tu sahranjen. Ploča je nestala, ostalo je užljebljenje, na kome je bila. Ko je u toj, u kamenu uklesanoj grobnici, počinio ne zna se, ali takvu počast u vječnom miru imali su samo kastelani ili visoki crkveni dostojnici. Ta prostorija je imala i vodu. Tekla je iz stijene sa pročelja i skupljala se u duboko korito, ukleseno u kamenu.  Danas na tom mjestu kaplje poneka kap. Voda je našla drugi put i izvire nekoliko desetina metara niže. Za unutrašnje oblaganje zidova prostorije nepoznati majstor je koristio sedru, ali i neku smjesu od koje je pravio fini malter.

Malter se održao do danas, samo mu je vrijeme izmijenilo boju koja je poprimila patinasto zlatne i srebrne nijanse.

Sa vrha zidina stare tvrđave, do kojih se teško uspeti, pogled puca u daljinu i dubinu. Možda je baš na tom mjestu bila stijena koja se otkinula i zaustavila u podnožju, na kojoj je pažljivo uklesan znak u obliku ćiriličnog slova „S“? Možda je to dio nekog drugog znamenja koje je stajalo na ulazu u grad i bliže određivalo sve ono što o toj građevini danas ne znamo? Ko zna? Zapisano nije, a današnji stanovnici starog Prilepa, gušteri, ptice, leptiri...ćute, o tome ne znaju ništa, ili neće da kažu. Možda priču zna groblje koje tu opstaje i obnavlja se, bez obzira na godine i godišnja doba. Od ranog proljeća pa do kasne jeseni na zidinama i oko zidina stare tvrđave raširi se čitava botanika: i majčina dušica, i ranjenik, i kantarion, i bršljen, i mnoge trave šarenog cvijeta i neznana imena. Na vrh zidine, gdje je nekad bio krov tvrđave, stanuje biljka u čiju čudotvornu zaštitničku moć narod vjeruje. Zbog toga je i drže na krovovima svojih kuća. Tako je zove – čuvarkuća. Ko zna, možda zahvaljujući baš njoj, tvrđava Prilep u kanjonu rijeke Bistrice opstaje i šest vijekova gleda u prošlost?! Ko zna – krhko je znanje! Tekst preuzet iz knjige „Hercegova zadužbina, legende i znamenja", autora Radisava Mašića. Izvor: TO Foča