PRIČA PETRA KOVAČEVIĆA: MED PRODAJE KVALITET, A NE ETIKETA!
Kad se zaposlio odlučio je da proširi pčelinjak. Da uozbilji priču. Prve košnice kupio je od Gojka Perotića u selu Čvaljina, u Popovom polju.„Kupio sam dvije, a braća, koja su više voljela ribolov, častila su me sa još dvije. I uz one koje sam naslijedio, krenuo sam i prošle godine stigao do brojke od oko 150 društava. Vrlo brzo sam sam shvatio da je za naše područje najbolja Jovanovićka sa 12 ramova. Ram joj je dublji od LR-ke i bolje je da pčele zimuju u jednom nastavku. Zato sam prešao na taj tip kocke. I dan danas pčelarim s njima“. U međuvremenu je Petar ili Peko, kako ga zovu prijatelji, počeo da prati literaturu, da se druži s pčelarima, pretplatio se na pčelarske listove, učlanio se u udruženje pčelara i počeo da obilazi prve sajmove.... „Med prodaje kvalitet, a ne etiketa! U Trebinju sam uvijek volio sresti pčelare Nikolu Koraća, Sava Ljubibratića i Vlada Anđelića. Sva trojica vrsni i veliki pčelari. Nažalost, prva dvojica više nisu među živima, ali su im djeca i unučad nastavila tradiciju što me posebno raduje. Razgovarali smo redovno, slušao sam njihove savjete, mijenjali smo literaturu... Kad sam ja počinjao, malo je bilo pčelara u Trebinju. Danas ih ima mnogo više, ali bojim se da je i danas lako prebrojati prave pčelare, a da ne pričamo o medu. Svega se nakupilo. Nije dobro. Lažnih pčelara i lažnog meda na sve strane..., a nekad smo mnogo čitali, literaturu nabavljali sa svih strana, išli organizovano preko Udrženja ili privatno na sajmove u Sarajevo, Split, Ljubljanu... Lično sam uvijek pratio slovenačke pčelare, kao i pčelare iz Dalmacije. Slovenci su išli po par koraka naprijed, a Dalmatinci i mi imamo slične uslove, klimu, pašu... zato sam sve do devedesetih bio pretplaćen na njihovu literaturu“, ističe Petar, koji iako gazi osmu deceniju, svakodnevno uživa u pčelinjaku. Kad se oženio, 1980. godine, i Nada, koja je radni vijek provela u prosveti, mu se pridružila. Ali, kroz smijeh, priča nam Petar, tek poslije jednog malog incidenta. „Pomagala mi je u vrcanju. Iz pčelinjaka smo nosili ramove u kuću. I tek što je uzela jedan ram, ujela je pčela. Ona je zavrtljala onaj ram, a ja sam u sekundi vidio da je na njemu ostala matica. Rukom sam je uspio uhvatiti i vratiti u košnicu“. Nada vrti glavom i kaže: „Nije baš sve bilo tako!“ I evo već četiri decenije, slažu se Kovačevići, pčele su im donosile samo radost na licu. Nisu imali problema sa gubicima ni sa bolestima. U teškim vremenima prihodi od pčelinjih proizvoda su bili dobra dopuna kućnom budžetu. Pogotovo kad su im kćerke bile na fakultetu. „Dosta smo radili i još uvijek radimo. Selili smo po cijeloj Hercegovini u potrazi za dobrom pašom. Bili smo uporni. Bilo je i dobrih i loših godina. Pamtimo 1990. godinu kad smo tri – četiri puta vrcali, a onda med spakovan u kante od 50 kila autobusom slali za Sarajevo. Tamo sam imao rođaka koji bi sve rasprodao za dan dva i vraćao mi kante pune njemačkih maraka. Od te zarade smo, vjerovali ili ne, Nada i ja otišli 1991. godine, taman pred nesretni rat, u Sarajevo u Auto-rad i kupili novu Ladu karavan 1300“, uglas pričaju Kovačevići.
Nada podsjeća Petra i da su med prodavali kantama i na trebinjskoj, dubrovačkoj, nikšićkoj i hercegnovskoj pijaci.„Subotom iznesem kantu od 50 kila na pijacu i ponesem kutlaču. Narod dolazi sa kanticama od tri do 15 kila. To su bila vremena. Jedino smo u Nikšiću sipali u boce od litra. LJudi tamo imaju tu naviku da se med ne pakuje u tegle nego u boce. Danas, na trebinjskoj pijaci prodam do deset kila. Imamo stalne mušterije, a bude i turista. I da vam kažem... med prodaje kvalitet! Tako je bilo oduvijek. Pravom medu ne treba etiketa!“, uvjeren je ovaj iskusni hercegovački pčelar, koji, usput rečeno, pamti brojne anegdote iz svoje bogate pčelarske karijere. „Bilo je svakakvih situacija. Davno je to bilo. Bio sam u srednjoj školi i tetku Pavlu pomagao da vrca. Primitivna neka vrcaljka, a u selu Vlahinja, u kom smo vrcali jedna žena je navaljivala da pomogne, da vrca... vjerovatno do tada nije ni vidjela kako se to radi. Tetak, tetka i ja smo imali pune ruke posla i nismo obraćali pažnju dok nije vrisnula. Vrcaljka joj je nekako otkinula prst... Ili nekad, krajem sedamdesetih, pao je snijeg u Trebinju i ja dođem u selo da obiđem pčele i nađem jednu košnicu prevrnutu. Goveda ulazila i prevrnula. Pčele smrznute. Nikakva jadna. Šta ću, vratim je u košnicu i zatvorim. Tog ljeta sam iz nje izvrcao najviše meda... A pamtim i da smo jedne jeseni selili pčele na Bijelu Rudinu i vrijesak je toliko medio da smo poslije osam dana vrcali med...“ Iako je med od kadulje na visokoj cijeni, Petar i Nada su uvjereni da je najkvalitetniji livadski med, ali naglašavaju: „Svaki med je odličan ako pčelar ne učestvuje u njegovom stvaranju. Nego sama pčela!“ Med, polen, medovača, med u saću, propolis, propolisna rakija, vosak, svijeće... samo su neki od proizvoda koje svojim kupcima nude Kovačevići, nadajući se da će ova godina biti mnogo bolja nego prošla. Uvjereni su da će meda biti, a kao dokaz da su pčele dobro krenule, na rastanku, pokazuju nam rascvjetali kljen prepun pčela. SeeSrpska
Pridružite se našoj
Viber zajednici
Stanje na graničnim prelazima