SeeSrpska

PISMO ZA UNUKA: NEKA SE HERCEGOVINA ORI

PISMO ZA UNUKA: NEKA SE HERCEGOVINA ORI
Za kćeri i sinove koji ne zaboravljaju svoje korjene, od Bijenje kod Nevesinja, Gradine, Kokorine, Pustog polja, Kruščice, Izgori, Čemerna, Bodežišta, Cernice, svih sela oko Gacka i cijele Hercegovine. Ovako bi moglo izgledati pismo za onoga koji zna šta je zemlje i gdje je đedova kuća. Koliko ljubav utkana u biće čovjeka ulije snagu da ode i da se vrati, kamen po kamen digne, složi, popravi, okreči, pokosi.
Dragica Ivanović iz Gacka svijet doživljava kroz boje i slova, te smatra da je radost, a istovremeno i izazov, utkati smisao u pisanu riječ u besmislu sadašnjice.
Ove godine napisala je priču “Pismo za unuka”, koju prenosimo u cijelosti. Sine sina moga, idi da mi se vratiš. Ja sam ti tu kad god da pomisliš da si sam i ne brini, biću dok je neba i zemlje ove naše hercegovačke, dok zvona zvone i svijeća slavska grije ikonu Svetog Ar’anđela koju ti pališ, sine. Znaš, rekli su, iz pepela smo nastali u pepeo ćemo se pretvoriti, pepeo pepelu svom ali prije toga budi iskra, zvijezda vodilja, živi, radi, pjevaj, zdrav budi, roda i poroda svoga ponos, dika i uzor i slika. Ja sam iz pepela ponikao i dušu ti posmatrao, sokolio, baš k’o kad si mali bio, kad sam te za ruku vodio i tad sam znao da će od tebe čovjek biti i da si se na vijek rodio. Jakom se potkom na stanu za tkanje započinje najljepši vez bez prekida i pucanja pa kad ćenar majka razvije, slavuj zapjeva ptici sa šara misleći živa je. Stamena duša nije od kamena sa ovog našeg golobrđa, ona je, sine, tananija od svile i mekša od dječijih obraščića i ne daj ljutoj žici da je otvrdne i okuje. Ja sam svoju pod grubim suknom nosio dok je nisam tebi utkao, pa sad vidi kako ćeš je sinu svome ispričati i šta su braća, komšije i kumovi, šta nam znače prijatelji, šta je crveno slovo i koliko je oko nas zvona nekad zvonilo, a traga im skoro nema. Sa tvojim povratkom eno pod Makovim Valom, kažu, jedna izranja, a bilo ih je sedam što je podigla Jelena, kći Kneza Lazara u doba stolovanja Sandalja Hranića. Nekada je ovo naše Cerničko polje centar sreza čitavog bilo sa carinom na Dubrovačkom drumu(Via Ragusina) karavanskom putu od Dubrovnika ka Drini. Oslušni pred smiraj dana sine, kad buka umine i vjetar stane, čuješ li u dubini zemlje topot konja se čuje, bubnjevi, trube i srce ko da na mah stane. Sjećaš li se, mali si bio pričo sam ti da sam ručno kosio po 16 dana u nizu bez umora i da sam na planine Đed i Babu stizao najbrže, a u Metohiju pazarim danom da kupim soli, brasna, ulja i babi šećera u kocki ako ko navrati da ima da počasti. Težak je život, rođeni moj, bio ali kad je srce puno nema muke ako se zdravo. Gonili su nas i lovili, tražili i progonili kroz vijekove ali kad tvoja stopa na kućni prag stane moje srce zadrhti ko list mlade topole i ruke porastu kroz grane oraha i šljive. Sadi sine breze i omorike i nek grane nebo grle, neka vrapci i laste domu hrle i golubice guguću pod strehom. Započni uljanik, stavi dubovine i košnice pčele neka se roje, đeteline crvene eno podno doline i bagrema drvored uz ornice posadi. Očisti vrela, izvore, vododerine. Ovde ti je nekad mili bilo more i galije vezali za alke u Ključu još imaju tragovi samo se ne priča i malo zna, a legende toga doba mijenjaju novim, živim, ne legendama, eh sine moj.. Sine moga sina, hvala ti k’o kuđelja nebeska i behar kuća nam se bijeli i s puta vidi, i evo i ja živim i otac tvoj i svi prije mene u hladu naselja rajskog i poje angeli u glas. Korjenje vezuj za nebo da znaš odkud ti toliko plave u krvi i pjevaj sine, pjevaj sa djecom svojom na sav glas, neka se Hercegovina ori. Izvor: slobodnahercegovina.com