DERVENTSKI VEZ: BOGATSTVO BOJA VRIJEDNO PAŽNJE
Na derventskoj adresi Trg oslobođenja, u prostorijama JU Narodne biblioteke „Branko Radičević“, svakog ponedjeljka se sastaje nekoliko žena koje vrijedno rade na čuvanju tradicije svoga kraja.
Uz
osmijeh, šalu, slatkiše i zanimljive priče iz prošlosti, prisjećaju se kako su
nekada živjele njihove majke i bake i prave predmete sa motivima derventskog
veza. Svaka od njih ima svoje razloge zbog kojih je tu, a zajedničko im je
ljubav prema tradiciji i rodnom kraju.
Motivaciju za vezenje su pronašle nakon posjete i druženja sa ženama iz banjalučkog udruženja „Duga“.
Tada su vidjele šta su njihove članice uradile sa motivima
zmijanjskog veza te su odlučile da i one pokušaju.
„Bile smo impresionirane njihovim ručnim radovima, pogotovo zmijanjskim vezom. Nakon posjete, udružile smo se da i mi počnemo sa sličnim radom, pa smo prvo radile zmijanjski vez. Onda smo malo i tkale, radile smo dosta ručnih radova. Imale smo brojne kreativne radionice, dekupaž, oslikavanje, slikanje“, govori predsjednica Udruženja Jovanka Popović i dodaje da su pomoć imale i od Muzeja RS koji im je držao nekoliko radionica.
Udruženje
je osnovano 2005. godine, na inicijativu grupe žena koje su se bavile
humanitarnim radom. Odlučile su da registruju udruženje i postanu nevladina
organizacija. Broje oko 100 aktivnih članica, a svaka seoska sredina ima svoju
predstavnicu koja dalje organizuje aktivnosti. Njihova misija je ravnopravnost
polova, jednake mogućnosti između muškaraca i žena, prevencija i borba protiv
trgovine ljudima. Aktivno su uključene i u RING mrežu koja se bori protiv
trgovine ljudima. Preventivno se bave pitanjem nasilja, ekonomskim osnaživanjem
žena, a iza njih su i brojne humanitarne akcije. Sve što rade, rade uz pomoć i
podršku grada Derventa, ali i Ekumenske inicijative.
Nakon
što su shvatile da im vezenje ide od ruke, odlučile su da svoj rad fokusiraju
na izradu predmeta sa motivima derventskog veza. Za razliku od zmijanjskog,
derventski vez je bogat bojama, razigran, veseo i šaren. Vez karakterišu
crvena, žuta, plava i crna boja sa vegetabilnim znakovima, uzorcima cvjetova,
grana i ruža. Upravo zbog šarenila, mnogima je interesantan pa požele da imaju
torbu ili bluzu sa motivima ovog veza. Motivi mogu da se iskoriste za bluze,
košulje, haljine, narodnu nošnju, torbe i nesesere.
„Direktorica
biblioteke Mirjana Plisnić izašla nam je u susret i pomogla da zajednički
uradimo nešto kada je u pitanju derventski vez. U našem muzeju je već bila
postavka narodnih nošnji, pa smo birali motive kako bismo radile na suvenirima,
slikama i odjevnim predmetima. Birale smo interesantne tkanice koje su
karakteristične za Derventu, pregače, narodne nošnje. Od decembra smo se
aktivno uključile u izradu motiva derventskog veza koji je šarolik, sa divnim
bojama i može se koristiti na jastučnicama, slikama, torbama“, objašnjava
Jovanka.
Cilj im je da to ne bude samo narodna nošnja koju neće niko nositi nego da postane tradicija u koju će se uključiti i mladi.
„Zahvaljujući
našim članicama uspjeli smo da napravimo jednu postavku u muzeju koju su neki
već posjetili i ostali zadivljeni. Na ovome neće ostati. Imamo u planu da
vidimo sa direktorima i direktoricama osnovnih i srednjih škola da odemo u
škole i održimo po jednu radionicu, da samo malo motivišemo i zainteresujemo
mlade, a možda nam se nekad i pridruže“, optimistična je naša sagovornica.
Radionice
derventskog veza su počele u decembru i trajaće čitav mart, možda i april, dok
ne završe ono što su započele.
Za Katu Stupar, vezenje je mnogo više od same radionice. Dok radi prisjeća se djetinjstva, mladosti i riječi roditelja, posebno majke od koje je učila ručni rad. Četrdeset godina je bila zaposlena u prosvjeti, ali joj podučavanje nije dosadilo. Na radionicama je nastavila da podučava zainteresovane i prenosi znanje.
Napominje
da još uvijek ima razne predmete koje je napravila dok je bila djevojka i drago
joj je što ima priliku da ih pokaže drugima ili da na njima radi. Kroz osmijeh
i sa posebnom vedrinom na licu govori kako je bilo dok je bila mlada i šta se
gledalo kada je djevojka čekala udaju.
„U
moje vrijeme, djevojke su se udavale po tome koliko znaju da urade mustri, koja
je više istkala, koja ima više vezenih peškira, prekrivača, čaršava i
stolnjaka. Počela sam da pletem kad sam imala pet godina i meni ručni rad nije
težak. Žene su zainteresovane i rade,
baš sam zadovoljna kako se snalaze. Svaka veze i radi kao da je to radila
nekoliko godina. Neke od njih znaju i da heklaju, a sve se može naučiti ako
postoji volja. Niko nije naučen rođen, ali se nauči vremenom kroz radionice. I
meni se dogodi da nešto ne znam pa pitam da mi neko pomogne i objasni“, iskrena
je Kata.
Ističe
da ima dosta motiva koji su složeni i teže ih je raditi, jer se prvo moraju
crtati na papiru s kockama kako bi se lakše snašle u radu. One koje su ranije
imale iskustva lakše i brže se snalaze, ali ni druge ne zaostaju. Napominju, da
su vrijedne ruke, želja i motivacija glavne za uspješan rad.
Voljele
bi da ima više mladih koji žele da uče od njih. Rado i podijelile svoje znanje
i pomogle mladim djevojkama da nastave njihovim putem.
„Mi
smo već u godinama i želja nam je da znanje prenesemo na djevojke. Svako želi
da sačuva svoju tradiciju, pa tako i mi. Drago nam je što možemo mlađima
pokazati kako se nekad radilo, a uradićemo i neke predmete koje ćemo ostaviti
biblioteci i njihovom muzeju“, rekla je za eTrafiku.
Osim ljubavi prema očuvanju tradicije, članice Udruženja se okupljaju i zbog socijalizacije.
Većina ih je u penziji i slobodno vrijeme rado provode družeći
se. Vezenje ih opušta, a često svoje radove nastavljaju i kod kuće kako bi im
vrijeme brže prošlo.
„Ručni
rad me smiruje, uvijek radim jer sam sama kod kuće i da mi nema toga ne znam
šta bih. Teško izdržim kad je svetac ili nedjelja. Onda moram da čitam novine
ili rješavam križaljku, jer ne znam šta ću od dosade. Čudno mi je kad žene u
penziji kažu da im je dosadno, jer meni je dan kratak za sve što bih htjela da
uradim“, iskrena je Kata dok ostale članice klimaju glavom shvatajući o čemu
govori.
Na
kraju, dok pakuju svoje radove koji su i dalje nedovršeni, priznaju da ne vole
da daju izjave i da Kata uvijek kaže sve što bi rekle i one. Odlaze iz
biblioteke, ali napominju da će rad nastaviti kod kuće kako bi sve bilo gotovo
na vrijeme.
Izvor:
eTrafika
Tekst
i foto: Snježana Aničić Petković
