NA OSAMI: PRIČA O JEDNOJ OD NAJSTARIJIH KUĆA DOBOJSKE REGIJE

Kuća iz 19. vijeka jedna je od najstarijih na području grada Doboj nalazi se u selu Kožuhe. Izgrađena je na nekadašnjem imanju Đukića, kasnije prešla u vlasništvo Kondića, a danas je na imanju Mirka Stajića iz Adara, navedeno je na FB stranici Turističke organizacije Doboj.

Jedna je od najstarijih balkanskih dinarskih kuća na ovim prostorima.

Kuća koja je odoljela vremenu i svim iskušenjima nadživjela je šest država. Danas je u lošem stanju i da je ne bi zub vremena do kraja uništio neophodno je renoviranje. Nalazi se na manjem brežuljku, na ulazu u Kožuhe iz pravca Doboja, pored Bajkovog potoka, udaljena oko pet stotina metara od glavnog puta. Prema kazivanjima Jovice Sajića (1858-1945) iz Kožuha, (Za štampu priredio M.S. Filipović - članci i građa, knj. III, Tuzla, 1959), kupio ju je 1840. godine u zaseoku Brđani u Osječanima već ostarjeli tadašnji trgovac, veleposjednik Simo Đukić svome komšiji Marku Kondiću kao nagradu za uspješno vođenje njegovog imanja. Marko je po završetku abadžijskog zanata u Modriči, radio kod komšije Sime na imanju, pomagao mu u trgovini i kasnije sa njim postao ortak i badžo. Po Siminoj smrti 1853. godine, stekao je veliki imetak i ugled u narodu. Trgovao je na veliko sa stokom i postao na daleko poznat među tadašnjim gazdama i trgovcima i među uglednim Turcima toga vremena. Prema porodičnom kazivanju Kondića, Marko je bio jedan od prvih lovaca. Priča se da su kod njega dolazili tadašnji ugledni ljudi: trgovci, gazde, predstavnici vlasti... I danas kruži priča kako je jedne prilike kod njega u lovu boravio imućni beg iz Gradačca. U njegovu čast Marko je zaklao vola, a narod je pred kućom igrao i pjevao tri dana i tri noći. Begu se toliko svidjelo veselje, te je poželio da dođe i njegova hanuma. Priča se da je Marko naredio svojim slugama da begovicu na specijalnoj nosiljci donesu iz Gradačca. Markovi sinovi Živko i Damjan su nastavili da šire imanje. Živko je držao dućan u Osječanima i jedno vrijeme u Šamcu, otvorio je prvu ciglanu u Kožuhama 1910. godine, dok je Damjan po završetku trgovčkih škola u Modriči i Grdačcu od 1788. godine radio samostalno u Doboju. Živkov sin Svetozar držao je dućan u Kožuhama, dok se drugi njegov sin Savo bavio poljoprivredom. Svetozarov sin Perica je sklapao krupne poslove u NJemačkoj i bavio se izvozom drvenih proizvoda. Damjanovi sinovi Boško i Pero su u Doboju osnovali kompaniju "Braća Kondić”, dok je njihov brat Nedo bio službenik u preduzećima "Bata" u Borovu i "Jugootehna" u Beogradu. Posljednji Markov potomak - vlasnik kuće bila je Markova praunuka udata u Laziće koja je kuću prodala, da bi prije nekoliko godina došla u posjed sadašnjeg vlasnika, koji trenutno radi i boravi u Njemačkoj.

Na prvi pogled izgleda kao oronula starica - nekadašnja ljepotica, koja samuje i pogleda rijetke goste.

Odavno je prazna, prozorska krila su poskidana. Veranda je ograđena samo konstrukcijom, nedostaju brvna, jedna poprečna greda i vrata. Na krovu nedostaje pozamašan broj crijepa i koruga, koji ako se pod hitno ne stavi, će doprinijeti da krovna konstrukcija brzo istruli. Crijep - biber postavljen je početkom vijeka umjesto prvobitne šindre. Drvena konstrukcija (hrastova crven) je u solidnom stanju, nigdje nije propala. Kamena podloga se uglavnom dobro drži, jedino je urušena na jednom dijelu. Brvna na podrumu su takođe u dobrom stanju. Usamljena je u korovom obrasloj njivi. Nema ni jedne pomoćne zgrade oko nje, kojih je nekada bilo na pretek. Ograđena je živicom, umjesto nekadašnjeg pletera i kasnije tesane tarabe. Temelj kuće je pravougaonog oblika dimenzija (7,30 * 7,80 m) sa krovom u četiri vode, djelimično je ukopana sa podrumom koji zauzima sjeverozapadnu polovinu kuće. Glavni ulaz je sa istoka kroz prostranu verandu, iz koje se dalje ulazi u malu sobu, dio koji se zove "kuća", a iz kuće u veliku sobu. Konstrukcija je urađena od izuzetno kvalitetne tesane hrastovine. Zidovi su popunjeni šeperom, trenutno samo jedan zid ima originalnu podlogu, dok je ostatak zamijenjen punom ciglom, takođe početkom dvadesetog vijeka. Podloga na zidovima dijela koji se zove "kuća" je zamijnjen ciglom umjesto nekadašwnjihh brvana. Mišljenje većine mještana je da bi kuću, s obzirom da je trenutno na privatnoj zemlji, uz pristanak sadašnjeg vlasnika, trebalo nakon rekonstrukcije, dislocirati u crkvenu portu u hladu stoljetne lipe, nedaleko od i groba njenog prvog vlasnika Marka Kondića, koji je pred svoju smrt, poklonio zemlju za izgradnju stare crkve (porušena 1971.) i ikonostas, koga su na njihov zahtjev mještani tu sahranili. Svi dijele mišljenje da bi na svom novom mjestu ukrasila centar sela, da bi se lijepo uklopila uz čitav kompleks starih građevina: staru školu, sadašnji Doma kulture (građena 1895. godine), uz stari drveni zvonik (zaštitni znak Kožuha ), sagrađen 1928. godine i parohijski dom ( sagrađen 1927. godine). Prema mišljenju bivšeg arheologa u Dobojskom muzeju Đorđa Jovanovića, koji je detaljno snimio stanje kuće, ona predstavlja lijep uzorak balkanske arhitekture s iz prve polovine 19. vijeka i da zbog njenog dislociranja i očuvanosti, nisu potrebna velika sredstva za rekonstrukciju, pri čemu bi joj se dala nova namjena u funkciji kulturno istorijskog spomenika.

Milka Ćosić, istoričar, kustos u Dobojskom muzeju, smatra da se kuća može staviti u kategoriju kulturnoistorijskih vrijednosti od značaja za narod ovog kraja.

U stara dobra vremena, sedamdesetih godina dvadestog vijeka, kad se živjelo u odnosu na dananje prilike u materijalnom izobilju, bilo je pokušaja da kuća stane pod okrilje države, ali je sve ostalo na pokušaju. Bilo je prečih stvari. Vremena nema puno, ukoliko se nešto u najskorije ne preduzme i ovaj svojevrstan spomenik narodnog graditeljstva, poput mnogih sličnih objekata će nestati kao da nikad nije ni postojao. Da li ćemo smoći snage da to spriječimo? Autor: Ljubomir Kaišarević / Foto: Bojan Lukić