KAKO IZGLEDA PROSLAVA BOŽIĆA U LICI PRKOSNOJ

Postoji neka čvrsta, neraskidiva nit između redakcije dokumentarnog serijala “Putoakazi” i svih dobrih domaćina koji su nas svih ovih godina, ugostiti znali, koji su nam svoje životne priče ispričali.

I nigdje nismo došli samo jednom. Tako smo ove godine uoči Božića pokucali na vrata Marka Jovanića iz Suvaje Donje u Lici, sve u želji da zajedno Badnjak usječemo. Da to je onaj Marko koji se vratio na svoju rodnu grudu, na svoju djedovinu, jer nije mogao gledati kako ono što su stotinama godina njegovi preci krčili i obrađivali propada i zarasta u korov. I zato se vratio, ognjište obnovio, i živi onako kako se ovdje danas živjeti može, ali mu je srce puno jer zna da je svoj na svome. I ovdje, u Lici prkosnoj, ovdje u Suvaji Donjoj, uoči Božića, na badnji dan usjeca se Badnjak.

Običaji jesu drugačiji od sela do sela, od kraja do kraja, ali ono osnovno se zna, kaže na početku priče naš domaćin Marko Jovanić. – Na Badnji dan, ujutru rano, prije izlaska sunca, usijeca se Badnjak, donosi se kući. Onda se Badnjak nasloni na kuću, dok čeljad u kući ustaju. Sprema se posna hrana. Po mogućnosti samo na hljebu i vodi. Riba. I tako. Ja sam ove običaje zapamtio od babe i djeda. Koliko sam zapamtio, toliko I ja danas pokušavam te običaje i sam poštovati – kaže Marko.

Djetinjstvo je bilo lijepo, prelijepo, prisjeća se naš domaćin, Marko Jovanić. Osnovnu školu pohađao je u rodnoj Suvaji:

– Sjećam se škole, bila su to lijepa vremena. Sjećam se prvih učitelja, naravno. Meni je učitelji bio stric, tako da se dobro sjećam – kroz smijeh zbori Marko.

Onda se desio – rat. Sa nepunih deset godina bio je prinuđen da kao i hiljade njegovim komšija, prijatelja, rodbina, spakuje ono najosnovnije i pravac izbjeglištvo. U Srbiji je završio osnovnu školu, srednju, i Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Dolazi sve češće u rodni kraj, a prelomilo je kaže to što u Srbiji nisu uspijevali riješiti svoje stambeno pitanje.

– Vraćamo se 2012. godine. Ovdje je bilo sve uništeno. Bila je obnovljena samo ova kuća gdje je živio djed. Sve ostalo je bilo srušeno i spaljeno. Ali onda malo o malo, korak po korak smo radili. Vrijedno. Bilo je često teško, ali smo koliko toliko uspjeli. Bavim se stočarstvom. Imam 18 krava, dvadesetak koza. Onda prodaš tele pa nešto malo zaradiš poa kupiš neku mašinu, i tako. Podsticaje sam dobijao od 2016, nisam uspio na te Evropske fondove, dva puta sam pokušao ali nisam prošao -kaže Marko, napomenuvši nam se da i pored svega radi još i u obližnjem ribnjaku. – Šta je presudilo da ostanem ovdje? Pa gledajte možda će zvučati glupo, ali ja sam najsretniji kada se svojim vratima zatvorim u svoju kuću. Uđeš u svoja četiri zida, pa kako je tako je, ali tvoje je – zbori Marko dok mu se grlo steže. Na pitanje, hoće li, i pored svega ipak ostati na rodnoj grudi Marko odgovara: – Svakako da ostajem ovdje, na svojoj očevini. Nema mrdanja samo naprijed – kaže Marko. Nakon što se ispričasmo i Badnjak usjekosmo, odlučismo do crkve otići. Tu u Suvaji Donjoj nalazi se hram Vaznesenja Gospodnjeg, hram koji i dan danas okuplja vjernike pravoslavne. Ovaj hram pravoslavni sagrađen je 1878. godine. Podaci govore da je čak stotinjak godina ranije ovdje bio stari hram.

Kompletan tekst pročitajte na Srpska Cafe